Sinoć je u multipleksu CineStar Novi Zagreb održana svečana premijera filma Smrt čoveka na Balkanu, crnohumorne komedije Miroslava Momčilovića, autora hitova Kad porastem biću kengur i Sedam i po. Bila je to premijera za sve prijatelje dobrog filma, na kojoj su posebni gosti bili Emir Hadžihafizbego­vić i Radoslav Milenković, koji u filmu tumače glavne uloge. Nakon projekcije Emir je pročitao pozdravnu poruku redatelja koji zbog obaveza na festivalu u Sofiji nije mogao prisustvovati premijeri, te ispričao priču o ping pongu - doživljaj koji je redatelja doslovno natjerao da snimi film. Za vrijeme rekreaci­je u dvorani za ping pong, jedan je čovjek umro, a rekreativci su ga pomak­nuli sa strane i uredno nastavili igrati… Dok se čekala hitna, loptice su padale uokolo tijela i igra je išla dalje...

Premijeri su prisustovali i brojni uzvanici: gradonačelnik Milan Bandić, Veljko Bulajić, Duško Ljuština, Goran Grgić, Vinko Brešan, Ognjen Sviličić, Antonio Nuić, Goran Tribuson, Špiro Gruberina, Aleksandar Stanković, Damir Mulao­merović i mnogi drugi.

Emir Hadžihafizbegović je posebno izjavio: “Jako sam sretan što je film Smrt čoveka na Balkanu doživio hrvatsku premi­jeru. Reakcija publike u CineStaru govori o tome da smo napravili odličan film koji je na publiku u Zagrebu ostavio sličan dojam kao i na publiku na raznim meridijanima gdje je već prikazan. Meni je važna činjenica da film Smrt čove­ka na Balkanu u raznim endemskim mentalnim geografijama funkcionira na jednak način, što znači da šalje univerzalnu poruku. Duboko sam zahvalan svima koji su organizirali ovu premijeru i svima koji su izdvojili svoje vrijeme za gledanje filma i druženje u CineStaru.” 

Smrt čoveka na Balkanu sniman je iz perspektive web kamere, sve se doga­đa u jednom stanu, u jednom danu. U jednom kadru. Filmsko i životno vrijeme se poklapaju, traju 80 minuta i prate tragikomične događaje u stanu nakon samoubojstva: usamljeni kompozitor izvršava samoubojstvo pred web kame­rom svog računala. Privučeni zvukom pucnja u stan dolaze njegovi susjedi, koje provode vrijeme u stanu, čekajući hitnu pomoć i policiju. Čitavo vrijeme ih snima web kamera, a da oni toga nisu ni svjesni. Dok čekaju krate vrijeme hranom, pićem, šahom… Evociraju uspomene na pokojnika, sažalijevaju ga, dižu u nebesa njegovu muziku iako se ne mogu sjetiti njegovog imena... Do­gađaji poprimaju drugi tok nakon što shvate da je kamera na računalu uklju­čena i čitavo vrijeme snima... Polako otkrivamo osobnost pokojnika, kao i jed­nu širu, satiričnu sliku društva...