Kilometar i pol od Lovrana stoji kuća kao svjetionik na kamenom platou, a iznad nje je nekoliko stotina metara visoka kamena hrid. Mještani su godinama u strahu izbjegavali ruševnu kuću koja je nekada bila hotel.
Vjeruju da kuću opsjedaju duše. Mnogi ni ne žele pričati o njoj, a oni koji progovore kažu samo da je prokleta. U kući su se događale čudne stvari, a postoje i svjedočanstva ljudi koji su 'za dlaku' izbjegli tragediju.
Jedna od takvih priča je o uglednom opatijskom ugostitelju, koji se s ljubavnicom sklonio od kiše u ruševnu kuću. Odjednom se na katu začula galama, smijeh, lupanje čaša i tanjura, kao da je u tijeku raskalašena zabava. Iznenađeni par skamenio se!
Unatoč pljusku pohitali su prema automobilu, upalili motor, ali kotači su se vrtjeli na mjestu. Auto je, kao u filmu, već polako klizio prema rubu duboke provalije. I kad su već pomislili da je kraj, u stijenu iznad kuće udario je grom, a istog trenutka automobil je jurnuo prema cesti.
Nekada je kuća bila prekrasan hotel. Dolazili su gosti iz cijele Austro-Ugarske. Jedne večeri 1923. kuća je planula, a navodno ju je zapalio sam vlasnik zbog osiguranja.
Nakon nekog vremena kuću je kupila jedna obitelj i krenula u obnovu. Međutim, pijavica je digla krov i razbacala crjepove po selu. Ni jedna druga kuća nije stradala. Vlasnik je zatim obolio i umro.
Drugi vlasnik umro je od iznenadne bolesti, a sljedeći u prometnoj nesreći nekoliko mjeseci nakon što ju je počeo adaptirati. U kući je grom ubio češke turiste koji su ušli kako bi se sklonili od kiše.
Ukleta kuća kod Vrbovca
Zjapi prazna desetljećima, zapuštena, okružena gustim šipražjem. Čak i oni koji se usude pristupiti ukletoj kući u mjestu Škrinjari, koja je na samom zavoju, na izlasku iz Sv. Ivana Žabna na državnoj cesti prema Vrbovcu zapahne ih težak, ustajao vonj, koji ih od tog nauma vrlo brzo odgovori. Strah, neugodni trnci, čudni zvukovi, jeza... mnogi mještani vjeruju kako je opsjednuta duhovima.
Svjedočili su kako se u neposrednoj blizini uklete seoske kuće i u njezinoj unutrašnjosti čuje jecanje djeteta. Plač navodno dolazi iz bunara u kojem se utopila djevojčica koja je ondje živjela s obitelji.
A drugi vjeruju kako te jezive krikove ispušta duh mlade žene koju je netko brutalno ubio i njezino truplo zabetonirao u temelje kuće. Duh se nikad nije smirio.
Još jedna priča često se spominje, a govori o zaboravljenom groblju i nemirnim pokojnicima koji ondje obitavaju. Sve ove tvrdnje još su neugodnije s obzirom na to da se kuća nalazi odmah nakon oštrog zavoja, na kojem su učestale teške prometne nesreće.
Posljednji vlasnik se odselio nakon samo nekoliko mjeseci i ponudio kuću onome tko u njoj uspije ostati do jutra.
Navodno se prodaje od 1997. po niskoj cijeni, ali je nitko ne želi kupiti. Kuća je prepoznatljiva po crnim križevima na fasadi ispod krova, potrganim prozorima i roletama.
Sablasni sanatorij na Zagrebačkoj gori
Najpoznatija zagrebačka ukleta lokacija je zasigurno napušteni i zaboravljeni sanatorij za liječenje plućnih bolesti Brestovac. Danas su ostale samo jezovite ruševine nekad velebnog zdanja.
Brestovac je kompleks bolničkih i pomoćnih zgrada nastao prije više od stoljeća, kada je tuberkuloza bila velik zdravstveni i sanitarni problem, a liječiti se mogla samo kvalitetnom ishranom i boravkom pacijenata u povoljnim klimatskim uvjetima.
Toliki su plućni bolesnici boravili na Brestovcu, neki se uspješno liječili, ali mnogi... umirali. Stoga i ne čude glasine da tim ruševnim objektima još lutaju duše davno preminulih ljudi.
Prva kandidatkinja za utvaru s Brestovca je nekadašnja slavna pjevačica i glumica Ljerka Šram. Priča o njenom kraju na Brestovcu ujedno je priča o izgradnji tog sanatorija. Ona je svojim glasom i stasom zavodila čitav Zagreb, a posebice je zapela za oko Milivoju Dežmanu, velikom liječniku.
Dežman je poklonio svoje srce Ljerki i gotovo čitav život patio zbog neuzvraćene ljubavi. Kad je saznao da njegova Ljerka boluje od neizlječive tuberkuloze, učinio je sve što je u njegovoj moći da inicira gradnju sanatorija na Medvednici. I uspio je!
Grad Zagreb je prepoznao važnost gradnje Brestovca i prvi pacijenti su primljeni davne 1909. godine. Nesretna Ljerka je doživjela da bude korisnica sljemenske bolnice, ali i da u njoj dočeka svoj kraj četiri godine kasnije, kada je imala samo 39 godina. Kažu da je umrla Dežmanu na rukama i da ju je on položio u lijes.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata, Brestovac je poslužio kao bolnica za ranjenike - Nijemce, domobrane i ustaše. Partizani su 1945. smaknuli sve pacijente koje su zatekli. Osoblje su poštedili. Bolnica je kasnije služila partizanima za njihove ranjenike.
Sanatorij je radio još neko vrijeme nakon rata, a šezdesetih godina prošlog stoljeća je zauvijek zatvorio svoja vrata. Cjepivo protiv tuberkuloze značilo je kraj ovakvim lječilištima diljem svijeta.
Tko zna, možda njegovi podrumi zaista, kako stari Zagrepčani govore, čuvaju tajne prolaze kojima su se prevozili preminuli pacijenti do samog Zagreba. Možda zaista neka zalutala duša pokušava kroz te tunele pronaći put do vječnosti.
Groblje koje posjećuje djevojka u bijelom
Jedno od mjesta koja se u Zagrebu smatraju opsjednutima je i Jurjevsko groblje, nekad poznato kao groblje “Kraj kestena”. Drvena kapelica posvećena sv. Jurju spominje se davne 1377., no i prije toga na tom je mjestu bilo groblje za siromašne.
Godine 1729. sagrađena je nova, zidana kapelica posvećena sv. Jurju, s kriptom i proširenim grobljem uz nju, a 1825. gradski magistrat odlučio je otkupiti vinograde s istočne i sjeverne strane staroga groblja kako bi se dodatno proširilo.
Jurjevsko je groblje zatvoreno 1876., kad su počeli ukopi na Mirogoju, nekadašnjem imanju Ljudevita Gaja. Zanimljivo je da je i Gaj prvo pokopan na Jurjevskom groblju, no poslije je premješten u Mirogojske arkade.
Jurjevsko je groblje intrigiralo pažnju legendama o siromasima koji su tamo pokopani i vraćaju se da bi tražili pravdu, kao i drevnim masonskim i hermetičnim simbolima na nadgrobnim spomenicima.
Jedna od takvih priča je i ona o djevojci u bijeloj haljini koju su viđali u kuli uzidanoj u palaču Magdalenić-Drašković-Jelačić, u Demetrovoj 7, gdje je bilo smješteno skladište Muzeja grada Zagreba.
Jurjevsko groblje nije zaboravljeno i nalazi se na turističkim kartama Zagreba zbog svoje mističnosti. Mladi ondje rado provode noći jer one željne okultnog valjda privlači ideja o nadgrobnim spomenicima i smrti. Navodno je ondje bilo i okupljalište sotonista.
Otok koji čuva mračne tajne
Otočić Lokrum smješten je u dubrovačkom akvatoriju te je udaljen pola nautičke milje od Dubrovnika.
Prekrasan otok obiluje mračnom prošlošću. Svojom rajskom florom i faunom privlačio je mnoge europske vladare i osvajače te je služio kao oaza za plemiće i bogataše. No, ljubitelji Lokruma tamo nisu nalazili mir i sreću već upravo suprotno - smrt i patnju.
Navodno su otok njegovi prvi vlasnici, benediktinci, prokleli jer ih je odande protjerala dubrovačka vlast. Iz osvete su cijelu noć s upaljenim svijećama okrenutim naopako kružili oko njega i govorili: “Neka je proklet svaki koji pribavi Lokrum za osobno uživanje!”.
Prokletstvo se, vjeruje se, može skinuti samo ako se skupi sav vosak koji je te noći iskapao.
Od polovice 19. stoljeća pa sve do kraja Prvog svjetskog rata, dubrovački otok je bio u sastavu Austro-Ugarske i pretvoren u ljetni rezidencijalni posjed bečke carske obitelji.
Otto Friedrich Wilhelm (1845. - 1886.), poznatiji kao Ludvig II. Bavarski, koji je bio ljubavnik Elizabete Bavarske, majke austrijskog nadvojvode i prijestolonasljednika Rudolfa, na Lokrumu je boravio kao zaručnik Elizabetine sestre.
Nakon povratka kući doznao je kako ga je bavarsko ministarsko vijeće proglasilo ludim te ga svrgnulo s prijestolja. Samo nekoliko dana kasnije pronašli su ga u jezeru nedaleko svog imanja.
Brat cara Franje Josipa I., nadvojvoda Maksimilijan je u travnju 1864. godine, u društvu supruge Šarlote, s Lokruma krenuo na daleki put prema Meksiku. Došavši do Meksika, proglasio se meksičkim carem, a zatim bio uhićen, zlostavljan, a na kraju i osuđen na smrt te strijeljan.
Lijepa Šarlota još se jednom uspjela vratiti na Lokrum, ali je tamo doživjela brodolom i jedva preživjela. Ipak, njezin kraj bio je tragičan. Umrla je pomračena uma u Maksimilijanovom dvoru Miramare kod Trsta.
Novi vlasnik Lokruma postao je prijestolonasljednik Rudolf, sin jedinac Franje Josipa I. i Elizabete Bavarske. Na dubrovačkom otoku proveo je medeni mjesec sa suprugom Stefanie.
Priča kaže kako se 'zemlja zatresla, a more uznemirilo' kada se par iskrcao na Lokrum. Dubrovčani kažu kako je to bio predznak Rudolfove tragedije.
I zaista, 29. siječnja 1889. godine u dvorcu Mayerling, opijen strastima, Rudolf je ubio svoju ljubavnicu, 17-godišnju baronesu Mariju von Vetseru, a potom i sebe.
Legenda kaže kako su se 1914. godine austrougarski prijestolonasljednik Franjo Ferdinand i njegova supruga Sofia Hohenberg pripremali provesti ljeto na Lokrumu.
No, prije odlaska posjetili su Sarajevo gdje je Franjo Ferdinand 28. lipnja 1914. ubijen u atentatu kojeg je izvršio Gavrilo Princip. Ubojstvo je bilo povod za početak Prvog svjetskog rata u kojemu su pala čak tri carstva - austrougarsko, tursko i rusko.
U modernijoj povijesti otoka, 2007. u benediktinskom samostanu navodno je snimljen duh, a vidjela su ga i mobitelom snimila dva radnika u benediktinskom samostanu.
U jednoj kući na otoku tridesetih godina prošlog stoljeća nestala je cijela obitelj.