Na izložbi "Skulpture" izlagat će četiri kipara: Petra Dolića, Petra Hranuellija, Vedrana Staničića i Marine Stoponje. Izložba ostaje otvorena do 15. prosinca u Galeriji umjetnina grada Slavonskog Broda.

Branko Ružić je šezdesetih godina prošloga stoljeća, tragajući za preobrazbom tradicionalne forme, uvođenjem novih kiparskih sadržaja, brisanjem granice između malih i velikih tema, otvorio svojim djelom vrata mnogim kiparima mlađe generacije. Ideja nam je svake godine, njemu u čast, a u prigodi godišnjice njegove smrti, predstaviti kiparski opus nekog od umjetnika koji baštini bogato naslijeđe, i Ružića ali i ostalih graditelja hrvatske kiparske povijesti.

 Ovaj put radi se skupnoj izložbi četvero umjetnika naizgled različitih poetika i kreativnih izražajnih mogućnosti, kojima je, međutim, zajednička nepresušna stvaralačka strast, koja svoje uporište nalazi u Mačukatinovoj sentenciji „Kamen se ne može obrađivati maglom“. Cilj njihovog djelovanja je stvoriti čist oblik i čvrst,moćan volumen. Oni su od onih čija djela svjedoče da je baština moderne umjetnosti nepotrošena.

Petar Dolić, Petar Hranuelli, Vedran Staničić i Marina Stoponja u čvrstoj su sinergiji unatoč različitosti njihovih umjetničkih poetika.  Okupljeni u neformalnu grupu čiji je „dobri duh“ kipar Hranuelli, koji u svojoj Galeriji u Stenjevačkoj ulici ne samo da izlaže i prezentira javnosti njihova djela, nego i organizira umjetničke susrete i druženja, ovdje se predstavljaju sa svojim recentnim radovima.

Petar Dolić kipar je čiji je rukopis izgrađen na morfologiji jasnih oblika i čistih volumena. Nadahnut prirodom, (prividno) izuzetnom lakoćom stvaranja, u najnovijem ciklusu apstraktnih formi isklesanih u plavom staklu, gradi kiparska djela koja za krajnji rezultat imaju gotovo meditativno djelovanje. Njegova umjetnička ostvarenja, iako u dijalogu s kiparskom tradicijom, nose premise reduktivne estetike modernizma. U svom  procesu apstrahiranja i stilizacije likovnih tvorbi, prisutna je trajna težnja za minimalnom kiparskom intervencijom u materijalu. Elementarnim sredstvima stvara željeni dojam, pri čemu ostajemo zadivljeni jednostavnošću konačnog rješenja. Iščitavanje skulpture započinje na površini, koja je namjerno na mjestima ostavljena gruba i neobrađena , a uvodeći element izvana, svjetlo, njegovim prolaskom kroz volumen skulpture, gledateljeva se percepcija dalje usmjerava i vodi do same jezgre skulpture.

Petar Hranuelli je kipar potekao iz bračke klesarske škole, koja ga je podučila znalačkom pristupu raznim vrstama kamena. Pun poštovanja prema materijalu kojem pristupa s namjerom da ga preobrazi u umjetničko djelo, uspješno  prijateljuje sa sirovim kamenom, s njime vješto komunicira, brusi ga i polira, izlažući svoju kiparsku misao putem figure. 

Njegove skulpture iako formatom prilično malene, monumentalne su po svom oblikovanju volumena. Davorin Vujčić u katalogu „Skulptura u kamenu 1991–2011." pripisuje im duhovitost, dopadljivost, finoću i svježinu. Tražeći suvremene vrijednosti u slojevima baštine,  nadahnuće pronalazi u drevnim simbolima, prije svega  prethistorijskim Venerama: 

„One ne samo da predstavljaju nesvakidašnju senzibilnost jedne rudimentarne i pred klasične forme koja nije slučajna, već ujedno pretpostavljaju podrijetlo svih drugih antropomorfnih predstava koje su kasnije nastale upravo temeljem takvih primjera odnosno njima sličnih prapovijesnih uzora. U tom pogledu ove Venere pretpostavka su ne tek senzibiliteta već i hrabrosti povratka izvornome, samosvojnom i neukalupljenom modelu kiparskog izraza sada prikazanog u suvremenoj izvedbi načinjenoj modernim umjetničkim alatima.“, rekao je Marijan Grakalić. 

Vedran Staničić u svome radu polazi od arhetipske slike žene, „A arhetipska slika žene jest žena — s oblinama. Osim toga, kiparski gledano, skulptura jest umjetnost čvrste, oble forme, koju bi ljudi poželjeli dodirnuti, obgrliti, a ne nabosti se na štapić.“ , pojasnio je Stančić.

On nastavlja liniju onih kipara koji ostajući vjerni figurativnim oblicima njeguju poseban vid humora ( Bourek, Lipovac). U njegovim radovima prisutan je element igre, a njegove „Buhtlice“ punog su oblika, poliranih, glatkih i dotjeranih tijela, s ponekim simboliziranim detaljem, koji ih vremenski smješta u sadašnjost. „Odmaknuto od klišeja, zaigrano i suvremeno, redaju se prikazi koji u sebi stapaju arhetipsko nasljeđe i ikone modernog svijeta. Na taj način žena iz forme gotovo mitskog obola velike majke na što ovdje asocijativno upućuje forma skulpture, postaje oslobođena predodređenosti i otvorena za to da sve svoje izvorne ženske atribute predstavi i kao dio igre i zabave, veselja i životne radosti.", rekao je Marijan Grakalić.

Marina Stoponja predstavlja se  skulpturama koje su dio recentnog  ciklusa na kojem radi unazad 5 godina, a dio su doktorskog studija na ALU, u sklopu istraživanja koliko tema može biti obrađeno jednim baznim oblikom (jastukom). O Marini Stoponja Šimat Banov u knjizi „Hrvatsko kiparstvo od 1950. do danas“ piše kao o kiparici koja „svojim djelima iskazuje jasnoću i jednostavnost…“. Njene skulpture strogih su formi; na njima nema mjesta za hrapave i grube površine oblika, sve je polirano do savršenstva. „Jastucima klesanima u mramoru efektno je izrazila nesuglasje privida i istine“ ( D.Vujčić: Skulptura u kamenu 1991–2011.)

Po načinu promišljanja i pristupu motivu njene skulpture nalaze svoje mjesto u okrilju hiperrealizma i popartističkih promišljanja.  Poigravajući se stereotipima gradi svoje skulpture kojima je konstanta jastuk isklesan iz makedonskog sivca ( osim u Jahačici bez gaćica u kojoj je istesan od hrasta), a  u kojima spretno koketira s temom erotike.

"Forgoten emotions " simbolički predstavlja kraj jedne ljubavi, namjerni zaborav ( jastuk je ovdje jak erotski i emocionalni simbol, a sjekira predstavlja konačni rez, kraj i na kraju smrt ljubavne veze. "Jahačica bez gaćica" mobilna je skulptura-akt, koja proizvodi zvuk sličan galopu kada se mramorna "jahačica" zanjiše na drvenom jastuku.

Trodjelna skulptura "Lady boy"( s podnaslovima Pleasure, Diet i Style) pokazuje autoričin kritički pogled, svijest o današnjoj dominaciji medija i trgovačkih centara nad društvenim, rodnim i drugim  pitanjima današnjeg društva.

Skulptura "AnimaR" svojevrstan je autoportret; glava na jastuku kao glatka jasna površina u stvari autoportret u prenesenom smislu jer je odraz kiparičinog karaktera, njene duše u kojoj se svatko može ogledati. Njen naziv je dosjetljiva igra riječi (anima lat. duša, dodajući slovo R na kraju nastaje anagram i daje premiještanjem slova ime Marina).