Davne 1895. godine je George Crum, šef kuhinje otmjenog hotela "Moon-Lake Lodge", slučajno smislio čips kad ga je iznervirao zahtjevni gost. Nakon što je bogati gost hotela, u američkoj državi New York, dvaput zaredom vraćao pomfrit prigovarajući da je predebelo narezan, Crum je smislio kako će mu napakostiti. Toliko je tanko narezao krumpire i ispržio ih u vrućem ulju da se nisu mogli jesti vilicom i nožem nego samo rukama. No umjesto da ih ponovo vrati, industrijalac Cornelius Vanderbilt oduševio se okusom novoga jela. Kako su i ostali ljudi u restoranu htjeli probati što je tako posebno u tim prženim ploškama krumpirića, čips je ubrzo postao specijalitet kuće pod nazivom "Saratoga Chips".  I tako je nastala jedna od najpopularnijih grickalica današnjice. 

U to vrijeme krumpir se morao ručno guliti i rezati na tanke ploške, a to je uzimalo puno vremena. Izumom stroja za guljenje i pojednostavljivanjem procesa čips se probio do većeg broja ljudi i postao nešto što se moglo kupiti u svakom dućanu te je tako prestao biti specijalitet. Laura Scudder pomogla je još većem proboju čipsa na tržište. Ona je 1926. godine izmislila vrećicu od masnog papira koja je zadržavala svježinu namirnice.

Herman Lay je radio kao putujući trgovac i dostavljao je čips, a 1932. osnovao je Lay's, popularan i danas

Put od bačva do vrećica

Prvo se pakirao u bačvama i staklenim posudama, ali to nije bilo dobro rješenje jer se čips, koji se nalazio na dnu, raspadao. Danas se pakira u plastičnim vrećicama punjenim dušikom koji se pomaže da se čips ne razlomi i održava ga dulje svježim.