Disleksija se definira kao poremećaj u čitanju u kojem je dostignuta razina čitanja niža od očekivane s obzirom na kronološku dob, a karakterizira je brojnost i stabilnost pogrešaka. Procjenjuje se da je 8 posto  populacije dislektično u različitom stupnju, odnosno da ima veće i manje poteškoće u pitanju i pisanju. 

U Hrvatskoj se još uvijek kasno prepoznaje da dijete ima disleksiju zbog nedostatka preventivnih mjera i kasnog uočavanja simptoma moguće disleksije. Disleksija se ne može spriječiti, jer je razvojni poremećaj, ali se ranom dijagnostikom u predškolskom periodu može odgovarajućim vježbama ublažiti i tako djeci olakšati školovanje. Djeca s disleksijom ranije izlaze iz obrazovnog sustava, iako bi uz podršku, koja na žalost izostaje, mogli doći do njegovo kraja. 

Kod učenja djece s disleksijom i disgrafijom veliku ulogu imaju roditelji koji im čitaju i pomažu u pronalaženju za njih najprimjerenijeg oblika vođenja bilježaka. Djeci zajednički trebaju pomagati i roditelji i učitelji, ali i škola, a upravo podrška škole najčešće izostaje.