Kikiriki potječe iz Južne Amerike, gdje su ga već stare Inke poznavale i uzgajale. U Europu je stigao u 15. stoljeću kad su ga donijeli španjolski osvajači i nakon toga se proširio cijelim svijetom. Zanimljiva je činjenica da kikiriki ne raste na drveću, kao primjerice orasi. Kikiriki ne spada u orašaste plodove, kao što mnogi misle zbog njegova imena na engleskom - peanut. On je zapravo povrće koje pripada porodici mahunarki, kao i grah ili grašak. Stoga, ako ne volite to dvoje, slobodno jedite kikiriki. U našoj prehrani koristimo samo sjeme kikirikija. 

Ova ukusna grickalica bogata je bjelančevinama, vlaknima, mineralima, željezom, cinkom te vitaminima E i K, a ne sadrži kolesterol. Na najbrži način podiže energiju. 

Kikiriki se prerađuje u maslac, ulje, brašno i pahuljice. Za razliku od većine biljaka, cvijeće kikirikija raste iznad tla dok su plodovi ispod zemlje. Žuti cvjetovi pojavljuju se oko donjeg dijela biljke 40 dana nakon sadnje. Kad se vjetovi oprašuju latice otpadaju i stabljike se spuštaju prema zemlji gdje se, na dubini od šest centimetara, u mahunama počinju razvijati plodovi. Od sadnje kikirikija do berbe mora proći od četiri do pet mjeseci. Iskapanje je uvijek u rujnu i mora se izvaditi cijela biljka te okrenuti naopako. Najčešće se sadi u tropskim područjima. Sanovnici Indonezije uvjereni su da nema boljeg lijeka protiv umora od prešanih kolutića kikirikija prženih u vrućem ulju.

Kina i Indija su najveći proizvođači

Iako ove dvije zemlje zajedno proizvode više od polovice svjetskih zaliha kikirikija, one čine mali dio međunarodne trgovine. Većina njihove proizvodnje ostaje u zemlji jer koriste jako puno proizvoda napravljenih od kikirikija.