Obavezna oprema svim natjecateljima orijentacijskog sporta su kompas i karta. Čitajući kartu moraju se znati snaći na nepoznatom terenu, a cilj im je pronalaženje orijentacijskih zastavica, odnosno kontrolnih točaka na kojima svoj prolazak registriraju elektroničkim čipom. Čip nose na prstu, a sa stanice smiju otići tek kad čuju bip za registraciju. Kontrolne točke moraju svladati zadanim redoslijedom.

O terenu ovisi koliko će se brzo kretati. Nekad je teren vrlo strm pa se sporije napreduje. Nekad na kartama znaju čak biti označene i košnice s pčelama kako bi ih trkači zaobišli.


- Zabavan je sport jer se moraš sam znati snaći, ali nije zabavno kad zagaziš u trnje - kaže nam Jan (12).

Ne smeta im čak ni blatnjav teren. Kako bi se lakše kretali, a ne sklizali, od opreme su im jako bitne posebne orijentacijske “kopačke”.

- Sport je naporan, pogotovo na dugim stazama. Moraš naučiti koliko ćeš brzo trčati da ne izgubiš snagu, ali super je to što sam uvijek u prirodi - kaže Vili (12). Vjeko (12) kaže da se u godinu dana nikad nije izgubio na terenu. Na tečaj orijentacijskog trčanja klub Vihor upisuje od 26. ožujka.

Trčanje, ali i snalaženje 

Za orijentacijsko trčanje mora se odlično razumjeti karta. No fizička priprema je isto bitna pa se svaki dan trči. Članovi kluba Vihor treniraju u prirodi, najčešće u Maksimiru ili na Medvednici.