Plesanje na svili djeluje jako mirno i lagano, ali tako je uvijek s onim iza čega stoji puno truda. U ovom slučaju plesačima, koji su pomalo i egzotični cirkusanti, treba puno fizičke spremnosti, ali i velike koncentracije, ne samo na svaki svoj pokret, nego i na pokrete partnera. Treneri i polaznici kažu da je osnove lako svladati, a onda stvari idu polako, korak po korak, točnije, pokret po pokret, sve do trenutka kad se na velikoj visini, bez straha, s puno samopouzdanja izvode najzeznutije moguće akrobacije. Najmlađima se ples na svili posebno preporučuje jer, osim što tijelo čini gipkijim, a poslije i otpornijim, kod djece jača vjeru u vlastite sposobnosti i snagu, čini ga odgovornijim za sebe i uči kvalitetnom timskom radu.

Napraviti špagu ili neki sličan, inače malo teži pokret tijela, naprednim plesačicama na svili spada među lakše zadatke. One najvještije na vrtoglavim visinama izvode nevjerojatne vratolomije naizgled se jedva pridržavajući na dugim svilenim trakama. 

Nerijetko plesačice na svili nazivaju gumenim djevojkama jer im je tijelo jako savitljivo. Nisu takve postale preko noći. Prije težih pokreta strpljivo su vježbale, slušale trenera i poštovale svoje granice.

Svila je ne samo tjelesna, nego i umna vještina koja zahtijeva pozorno slušanje vlastitog tijela koje nakon vježbi postaje puno okretnije i gipkije.