Njezine sitne tamnoplave bobice u grozdovima podsjećaju na borovnicu, ali za razliku od nje rastu na grmu visine do dva metra. Bobice su jestive i vrlo ljekovite te oporog okusa. Na grmu se, kad sazre u kolovozu, mogu održati i dva mjeseca. Postoje tri vrste - crna (poznatija i kao sibirska), tamnocrvena i ljubičasta aronija. Sve pripadaju porodici ruža Rosacea. Nema prirodnih neprijatelja, odnosno nametnika, pa se ova biljka uopće ne prska. Prava je riznica vitamina (C, A, E, B1, B3, B9), a od minerala je bogata cinkom, željezom, kalijem, kalcijem, fosforom i jodom. Podiže imunitet, smanjuje upale i potiče zarastanje rana. Aronija se uzgaja i u našim krajevima te se od nje prave sok i čaj, no bobice se mogu konzumirati i svježe, a dovoljno ih je pojesti jednu šaku. Mogu se zamrznuti, osušiti ili ukuhati u marmeladu. 

Aronija potječe iz Sjeverne Amerike, a Indijanci su je sušili, mljeli i kombinirali s mesom i brašnom. Svježe plodove su najčešće koristili kod želučanih problema, proljeva, gripa i prehlada, a od listova su radili čaj za zacjeljivanje rana. Najbolje uspijeva u hladnoj klimi gdje zime traju 5-6 mjeseci. Jako dobro podnosi zimu i mraz te temperature do minus 47 stupnjeva. Zato je i dospjela do Sibira. Ekstremno niske temperature na njoj ne ostavljaju posljedice.

Odlična za žrtve zračenja iz černobila

Ruski biolog Ivan Vladimirovič Mičurin krajem 19. stoljeća istraživao je i dokazao moć aronije. Suvremeni znanstvenici za nju su se zainteresirali prije 20-ak godina. Primjenjivali su je nakon nuklearne nesreće u Černobilu za smanjenje tegoba bolesnika izloženih zračenju.