Mislav Kolakušić htio bi biti sve.
Osim što je bio sudac i političar, pa voditelj antikorupcijske udruge, a neko vrijeme i Karamarkov kandidat za ministra pravosuđa, sada je postao eurozastupnik, a želio bi biti predsjednik Republike, premijer, ministar policije i pravosuđa...
Ili bi htio biti bilo što.
Bacio je više udica u političko more i čeka da ga zakači neka funkcija.
A možda bi Kolakušić samo htio biti važan: recimo, samo četiri mjeseca nakon dolaska na Trgovački sud kandidirao se za njegova predsjednika. Neuspješno. I tako dva puta.
Ili naprosto voli funkcije.
Prevara birača
Kako god bilo, Mislav Kolakušić na ovim je izborima postao zvijezda. Sa svojom listom građana osvojio je 84 tisuće glasova i jedan mandat u Europskom parlamentu, a potom najavio da mu to nije dosta, već da kreće na sve druge izbore.
"Građani su me birali da bih bio premijer, a ne zastupnik u Europskom parlamentu", reče sinoć Kolakušić na Novoj TV.
Nije stoga nimalo neobično da nema pojma o funkcioniranju Europskog parlamenta. Tvrdi da neće pripadati niti jednoj političkoj grupaciji, što mu praktički onemogućuje bilo kakvo djelovanje, a zapetljao se i u kontradikcije: nakon što je rekao da se Hrvatska mijenja u Hrvatskoj, došao je do zaključka da Hrvatsku ipak treba mijenjati iz Europskog parlamenta.
Kod Kolakušića vrijedi sve i ne vrijedi ništa.
A kad glasate za Mislava Kolakušića, niste sigurni za što zapravo glasate.
Odnosno, glasate za njegovu funkciju, nakon čega će on odlučiti koja mu najbolje odgovara.
Troskok od funkcije do funkcije
"Prije ulaska u politiku građanima sam dao ponudu koja glasi, Hrvatska se može promijeniti isključivo na parlamentarnim izborima, sa 76 mandata u Saboru", kazao je jučer Kolakušić. "Da bi se to moglo ostvariti, to mora biti cjelokupni projekt koji sadrži troje izbora, za Europski parlament, za predsjednika i parlamentarne izbore".
Radi se, dakle, o trokoraku. O izgradnji političke platforme i glasačke baze. O bujanju podrške od izbora do izbora. Od onih najmanje atraktivnih pa do onih najvažnijih.
Jedno radno mjesto Kolakušić je već osigurao u Bruxellesu. Sada kreće na Pantovčak. Na funkciju na kojoj se Hrvatska najmanje može mijenjati. Što ako Kolakušić na njima pobijedi? Hoće li elegantno odbiti Pantovčak? Ili će Ured predsjednika pretvoriti u svoj Kamelot?
Poslije toga Kolakušić kreće na parlamentarne izbore, ali "samo ako na predsjedničkim izborima dobije 600 tisuća glasova".
A tada dolazimo do onog najvažnijeg: je li Kolakušić osoba koja može promijeniti Hrvatsku? Pa još i nabolje?
Diktatura, a ne procedura
Kao sudac, bio je integralni dio sustava koji je desetljećima rak-rana hrvatskog društva. Kao političar, vodio je kampanju ispod radara, a u izbornoj noći u potpunosti je ignorirao medije, a time i javnost. Kao novi EU zastupnik, otkrio je da ne poznaje funkcioniranje parlamenta.
Tvrdi da bi mijenjao Hrvatsku s protokalne funkcije na Pantovčaku, dok je u sinoćnjem razgovoru s Mislavom Bagom pokazao da - kao pravnik - ne mari ni za proceduru donošenja zakona u Hrvatskom saboru.
Bago je tumačio da se zakoni usvajaju u određenoj proceduri, na što je Kolakušić uzvratio: "Procedura glasi - tko je od zastupnika u Saboru za promjenu zakona? (Podiže ruku u zrak kao gestu glasanja) To je procedura".
Ne, to je diktatura.
I tako dolazimo do prave prirode Kolakušićevih ambicija.
Te ambicije uključuju demokratske mehanizme samo dok služe procesu preuzimanja vlasti. Nakon toga demokracija se suspendira.
Prije mjesec dana Kolakušić je poručio kako bi želio biti "i premijer, i ministar policije i ministar pravosuđa".
Uzurpiranje ovlasti
Takvo uzurpiranje ovlasti i dokidanje demokratske kontrole vodi prema diktaturi od koje je Hrvatska desetljećima nastojala pobjeći. Nekad je Komunistička partija držala sve poluge vlasti u rukama, zatim ju je naslijedio HDZ, a sada bi to preuzeo - pa i podebljao - Mislav Kolakušić.
Kad bismo se ravnali po njegovim ambicijama, mogli bismo zaključiti da bi najbolje bilo da Hrvatsku naprosto predamo u njegove ruke, pa da nas vlastoručno, iz Bruxellesa, s Pantovčaka ili iz Banskih dvora (ili svega toga zajedno) odvede u obećanu zemlju.
Antikorupcijski udar
Žarko Puhovski podsjetio je ovog vkenda kako je u periodu od 1950-ih do 1970-ih u Latinskoj Americi izvršeno 25 državnih udara. I svi su se oni, osim jednog, navodno borili protiv korupcije. Takav model želi usvojiti antikorupcijski borac Kolakušić.
Po kratkom postupku, preko koljena, pod svaku cijenu, bez procedure i kontrole, u širokim potezima i zamasima. Hapsio u tisućama i mijenjao zakone u desecima tisuća. Pobjeđivao bi u množini, a vladao u jednini.
Kao takav, postaje privlačan gnjevnim biračima i frustriranim građanima koji već godinama očajnički tragaju za svojim spasiteljem.
Sve dok jednog dana ti isti birači, građani zajedno sa čitavom državom, ne završe pod kotačima Kolakušićeva populističkog tenka.