Prije nekoliko tjedana pročitala sam istraživanje po kojem prosječna hrvatska obitelj ima 1,3 djeteta, odnosno češće jedno nego dvoje ili više djece. Na tu se statistički uznemirujuću informaciju za natalitet Hrvatske uzjogunio jedan od mojih poznanika, koji nema djece, ali ga je ta brojka strašno uznemirila. Kaže on kako su ljudi u Hrvatskoj sebični pa zato nemaju djece. Nisam se mogla ne uzrujati, a i nikako da steknem imunitet na sve gluposti koje oko djece i roditeljstva ljudi tako olako baljezgaju pa sam ispričala samo jednu kratku priču drugog poznanika.

Čovjeka malo starijeg od mene kojeg sam eto jednom nesmotreno upitala zašto nema više djece. Ima sina. A on mi je onako narodski pametno rekao: Zato što nisam htio stvarati sirotinju. I ovom jednom ne znam što ću moći pružiti, ali valjda će mu ostati moja kućica. Drugom djetetu stvarno nemam što dati... Sebično? Ne bih rekla. I pod kućica stvarno mislim jako mala kućica za koju ne vjerujem da će itko ikada dobiti milijune.

I ja sam sa svojim voljenim dugo promišljala kad je pravi trenutak za djecu. Dovoljno sam socijalno osviještena i nedovoljno glupa da mi nije palo na pamet djecu raditi dok sam radila na studentskom ugovoru, pa na neznatno boljem honoraru, pa na jako skromnoj plaći koja me dovela do toga da dugove iz nekog drugog vremena otplaćujem i danas. Nikad nisam imala talenta za uhljebiti se kod bogatog frajera pa od nezakonitog imam samo ljubav i njegovu redovitu prosječnu plaću. A kako roditelje ionako ne biramo sami ni tu mi grah nije baš dobro pao. 

I ovom jednom ne znam što ću moći pružiti, ali valjda će mu ostati moja kućica. Drugom djetetu stvarno nemam što dati... Sebično? Ne bih rekla 

Sve u svemu sedam smo godina smišljali kako ćemo ikad imati djecu i zar je naša sudbina stvarno život u podstanarskom stanu. Jer, budimo iskreni, imati danas posao stvarno nije garancija ničega. Ali da, mi imamo barem tu sreću da oboje imamo posao. Imamo sad i stan, onaj na kredit od čije rate uzdišem kao 100-godišnjak na samrti svaki mjesec i proklinjem onog tko me nagovorio na tu glupost. Jer za podstanarski stan ću nekako i skucati, ali ta rata je ubojita.

I moja djeca će preživjeti u sasvim pristojnom autu

Trudna sam ostala nekako u ono vrijeme kad se činilo da nije sve baš tako crno. Godine su nas stiskale, a i nakon sedam godina veze jednostavno smo morali odlučiti imamo li hrabrosti ući u tu pustolovinu roditeljstva. I pritom nisam mislila na onaj emotivni dio koji nas je, hvala bogu, toliko zaskočio da smo prestali razmišljati o svemu materijalnom. To je definitivno, bar u mom slučaju, prednost roditeljstva. Odjednom se pojave svi znani i neznani koji ti nutkaju rabljena, ali super kolica, stolice, tonu odjeće pa ti se učini da to dijete stvarno i nije preskupa akcija, ali se odjednom počneš baviti spavanjem, jelom, probavom i ostalim nimalo kulturno-uzdignutim stvarima do te mjere da po inerciji plaćaš ili ne plaćaš račune i ne brine te što će biti za 10 godina. 

Ne znam je li to od hormona ili od nemoći da se borim sa svjetskom krizom koja je pogodila i naš budžet, ali nikad nisam bila opuštenija što se novca tiče. Nedavno smo pričali o tome kako će nam s drugim djetetom trebati i novi auto, no ja sam samo lakonski odmahnula rukom i zaključila da je devet godina stara Škoda sasvim dobra. I šta je nedostajalo nama koji smo se godinama truckali u polovnim stojadinima i peglicama? Pa nije mene sa šest godina mučilo što moji voze 'stojku' stariju od mene. I uredno bi u nju nagurali i filane paprike i sarmu za more. I uredno bi ona krepala putem i meni to nikad nije bio problem pa će i moja djeca sigurno preživjeti u sasvim pristojnom autu.

Nikad ti neće sve kockice sjesti na pravo mjesto, a godine idu

No vratimo se mi na početak priče. Imam ja tih svojih prijatelja i prijateljica koji nikako da se odvaže na djecu. Neki jer ih jednostavno ne žele. I to je nešto što ja neupitno poštujem. Ljudi jasno i glasno neće biti roditelji i bok. Nema se tu što puno za reći. Ima i onih koji od djece rade posao pa ništa ne rade već žive na socijalnoj pomoći, dječjim doplatcima i kojekakvim subvencijama za 'imam puno djece i briga me'. Tu se isto nema što više za reć. I drugi koji se boje hoće li moći uopće hraniti tu djecu. U tu kategoriju sam i sama spadala. No drugo i vjerujem zadnje dijete je na putu (jer ni ja ne mislim stvarati sirotinju) i ja nekako mislim da ćemo se snaći. Danas jesi, sutra nisi, nije taj posao garancija nikome, ali ne sramim se ja nikakvog posla. Uistinu bih voljela djeci pružit više od ljubavi i duhovnosti. Voljela bih im ostaviti i nešto na računu.

Dok sam se osobno nećkala oko imanja ili nemanja djeteta majka mi je rekla: Kćeri nikada nećeš dočekati pravi trenutak za djecu. Njega jednostavno nema. Nikad ti neće sve kockice sjesti na pravo mjesto, a godine idu. I na kraju sve nekako bude... I istina, sve nekako u životu sjedne na svoje mjesto. I zato je dobro da sve nas ziheraše ta djeca malo i zaskoče jer dok bih ja izračunala i osmislila kada je financijski pogodan trenutak za majčinstvo mislim da bi komotno otpuhala i 56. svjećicu na torti.