Hrvatski nogometni savez otpustio je Ognjena Vukojevića iz stručnog stožera reprezentacije zbog njegova pozdrava Ukrajini nakon pobjede nad Rusijom.
Ali je zato direktor HNS-a Damir Vrbanović, nedavno nepravomoćno osuđen na tri godine zatvora zbog kriminala u Dinamu, uredno s predsjednicom Republike sjedio u svečanoj loži stadiona u Sočiju.
Vrbanović ne smeta nogometnom savezu, a još manje ruskoj javnosti kojoj se HNS jučer ispričao. Kriminal je manje sporan od politike.
Da bi zatim taj isti HNS putem priopćenja prenio isprike Vukojevića i Domagoja Vide zbog izjava "koje u svojoj namjeri nisu imale političke konotacije". Kao da pozdrav Ukrajini nakon pobjede nad Rusijom, zemljom koja je anektirala dio ukrajinskog teritorija, nema nikakve veze s politikom.
Ali opet, što u današnjem nogometu, pogotovo na Svjetskom prvenstvu, nema političke konotacije?
Politika u svlačionici
Politika je integralni i neodvojivi dio hrvatskog nogometa. Politika kroji nogometni savez i vodeća nogometna tijela, politički šerifi vode saveze i klubove. Politika je sjedila u svečanoj loži u kockastom dresu, rukujući se s ruskom politikom nakon svakog postignutog gola.
Imali su Vukojević i Vida, kao i ostali nogometaši, od koga učiti: Zdravko Mamić je koristio Dinamo za predizborne kampanje, reprezentativci su nastupali u HDZ-ovim predizbornim spotovima (i njihova braća, također), Mamić je skandirao na HDZ-ovim skupovima, Franjo Tuđman je krojio reprezentaciju, pa i nogometna prvenstva, i da sad ne idemo previše u prošlost...
Predsjednica države banula je u svlačionicu i skandirala s igračima kao da je ona, u najmanju ruku, izbornik reprezentacije. Je li se netko tada ispričao zbog "političkih konotacija"?
A društvene mreže bile su zatrpane komentarima i teorijama o tome da je Hrvatska dobila Rusiju kao osvetu za Agrokor i za MOL i tko zna što još.
Klima nacionalizma
Politika je svuda oko nogometa, pa je uvredljivo za zdravi razum kad se HNS izvlači da nogometaši nisu pozdravljali prijatelje u Ukrajini iz političkih razloga. Zašto ih nisu pozdravljali nakon pobjede nad Danskom, već samo nad Rusijom?
Njima je, dakle, to bilo normalno jer su oni naprosto odrasli u takvoj klimi.
Odrasli su i u klimi nacionalizma koji već godinama prati utakmice reprezentacije. Mala nacija pobjeđuje veliku naciju i posvećuje pobjedu bratskoj naciji. Švicarski Albanci slave golove protiv Srbije mašući rukama u simbolu "albanskih orlova". Predsjednik Srbije javno navija za Rusiju kako bi se naslađivao nad porazom Hrvatske.
Milojko Pantić, slavni beogradski sportski komentator, požalio se u sinoćnjem Pressingu kako je postao žrtvom nacionalista u Srbiji nakon što je izjavio da klerofašistička i šovinistička Rusija "sanja da Rusija pregazi Hrvatsku". "Isto je to kod nacionalista u Hrvatskoj i u Srbiji", kazao je Pantić.
I kome je onda neobično da Vukojević i Vida slave Ukrajinu nakon pobjede nad Rusijom?
Nogomet kao rat
Uostalom, nacionalizam je postao prateća kulisa hrvatske reprezentacije. Skandiranje Josipa Šimunića "Za dom spremni" što je predsjednica proglasila "veličanstvenom atmosferom", Thompsonove arije nakon utakmica, navijanje kao ratni poklič, navijačke himne u stilu borbenih marševa, kukasti križevi na tribinama i travnjacima, ustaške proslave na ulicama...
To je klima u kojoj su ti mladići odrasli.
Ovih se dana vrti snimka slavlja naših igrača u svlačionici iz 1998. godine. Nisu pjevali Thompsona, niti su pozdravljali bratske države u ratnom stanju. Pjevali su "Večeras je naša fešta". Gdje se to više može čuti nakon pobjeda naših nogometaša? Danas to zvuči nevino poput dječje brojalice.
I nimalo se ne uklapa u borbenu atmosferu. Fale još samo šatoraši.
Plenki provocira Ruse
A logično je i postaviti pitanje kako će hrvatski navijači, inače neupućeni u pravo značenje te poruke, shvatiti Vidinu polupijanu poruku "Beograd gori" u klimi kad srpska politika otvoreno navija za Rusiju.
Bilo je, dakle, samo pitanje vremena i načina na koji će te "političke konotacije" izbiti na vidjelo: u svečanoj loži ili u svlačionici s pivom u ruci.
Kriminal nije nikada bio smetnja, a politika je smetnja samo kad se stane na žulj Rusima.
A još bolje, sutra u Moskvu stiže Andrej Plenković (plus Jandroković plus kockasti dres) koji je već znao proteklih godina provocirati Ruse u vezi Ukrajine i koji je glasao za sankcije Rusiji nakon napada bojnim otrovom u Velikoj Britaniji.
Kakve će tek njegov posjet imati "političke konotacije".