Ona bi lupala šakom po stolu. Sazivala bi sjednice Vlade, pritiskala premijera, oporavljala gospodarstvo, tražila prijevremene izbore, prozivala ministre, a rast i pokretanje gospodarstva ističe kao ključnu točku svog predizbornog programa.
On bi smanjivao broj ministarstava i uvodio neka nova, provodio bi novu gospodarsku politiku, novu energetsku politiku, poticao demografsku obnovu, uvodio novi izborni sustav i regionalni ustroj, micao bi antifašizam iz Ustava.
Pa ako je to tako, zbog čega onda Kolinda Grabar Kitarović i Milan Kujundžić naprosto ne predlože vraćanje na polupredsjednički ili možda čak i predsjednički sustav?
Ni kandidatkinja HDZ-a, ni čelnik Hrvatske zore ne govore o tome da bi trebalo povećati ovlasti predsjednika, iako se tako ponašaju u predsjedničkoj kampanji.
To je zanimljivo koliko i apsurdno.
Veće ovlasti
Oboje bi pritiskali Vladu, vodili gospodarsku politiku, više se angažirali u vođenju države, oboje zvuče kao da su spremni na Pantovčaku uspostaviti paralelni oblik vođenja države, uz bok Vladi i Saboru, ali ipak se ne usude javno reći kako treba mijenjati Ustav i vratiti veće ovlasti predsjedniku.
Jasno je zašto to ne izgovara Kolinda Grabar Kitarović. Jer joj to Tomislav Karamarko ne bi dopustio. Niti bi joj to itko napisao na papir.
Ali zašto se toga kloni Milan Kujundžić? Kao pravi konzervativac, desničar, pripadnik opcije koja je oduvijek bila sklona politici "čvrste ruke"?
Zaboga, čak i onda kad se Kolinda Grabar zaklinje u povratak Franji Tuđmanu, ne spominje povratak u polupredsjednički sustav u kojem je Tuđman vladao. Kad je postavljao premijere i ministre, vodio stranku i državu, pisao zakone, upravljao Vladom...
Dapače, najavljuje da će smanjiti Ured, otpustiti savjetnike, preseliti se s Pantovčaka u Visoku ulicu.
A kad Kujundžić govori o tome da će Ured predsjednika staviti u funkciju plana za spas Hrvatske od potpunog gospodarskog, socijalnog i moralnog sloma, ne spominje mogućnost izmjene Ustava i vraćanja većih ovlasti šefu države.
Ako daju grandiozna obećanja, zašto od birača zauzvrat ne zatraže veće ovlasti?
Ako ništa drugo, barem bi zvučali uvjerljivije.
Šakom po zraku
Josipovićevi glavni izazivači nas uvjeravaju kako je u ovoj teškoj situaciji za Hrvatsku uloga predsjednika Republike izuzetno važna. Govore o tome da nam treba lider, uzdanica, pokretač, da nam treba mehanizam bržih reformi, bržeg provođenja odluka, da nam treba agilnost i udaranje šakom o stol.
Kažu i da je ovo najzahtjevnije, najproblematičnije, možda i najteže razdoblje poslijeratne Hrvatske.
Ali svejedno ostaju kod istih predsjedničkih ovlasti.
Zašto se boje zatražiti odriješene ruke za sve ono što namjeravaju provesti kad i ako dođu na Pantovčak? Zašto ne kažu da nam treba snažniji lider, po uzoru na Tuđmana? Zašto otvoreno ne kažu da su Vlade bile slabe, neefikasne, politikantske, oportunističke, pa da zato opet moramo uskrsnuti Vrhovnika, s lentom i ovlastima?
Zato što misle da bi to bilo nepopularno kod birača?
Možda upravo njihovi birači, oni koje uporno draže uspomenom na Tuđmana, žele ponovno snažnog predsjednika, vođu, vrhovnika.
Predsjednik države desetljećima je najpopularnija politička figura. Po jednima, zato što je vlastoručno vodio rat i osamostaljenje Hrvatske. Po drugima, zato što nema nikakve formalne ovlasti u vođenju države. Po trećima, zbog toga što predstavlja protutežu Vladi i vladajućim partijama.
Smanjenje ovlasti
Pa ipak, oni koji kritiziraju Josipovića zbog toga što se nije koristio ni ovim ovlastima koje sada ima, nisu se usudili javno predložiti dodatno smanjenje ustavnih ovlasti, uključujući i izbor predsjednika Republike u parlamentu.
A oni koji daju obećanja koja debelo premašuju formalne ovlasti šefa države, ne usude se predložiti njihovo povećanje, odnosno možda čak i povratak na polupredsjednički sustav, ukinut 2000. godine.
Kao da su svi sretni što smo zapeli u nekakvom limbu.
Predsjednik je sve više figura, ali ipak se bira na izravnim izborima. Smanjene su mu ovlasti, ali ipak ima Ured sa stotinjak ljudi i s 50 milijuna kuna godišnjeg troška. Od njega se očekuje mnogo, a kritizira ga se kad ne koristi ni ovo što ima. Kandidiraju ga političke stranke, ali se odbija pomisao da bi ga političke stranke mogle birati u parlamentu.
Priča se o ovlastima, a nitko zapravo ne zna što bi s njima.
One uvelike služe kao alibi. Kad predsjednik pasivno promatra sunovrat države, vadi se na to da nema potrebnih ustavnih ovlasti. Kad ga prozivaju zbog neaktivnosti, ispričava se da su mu ruke vezane.
A kad se miješa u ono u što se ne bi smio miješati, onda se vadi na ustavnu ulogu suverena koji je iznad svih formalnih odredbi.
Kaktus ili fikus, opet je biljka
Pa tako danas Ivo Josipović rijetko koristi ovlasti koje ima, ali mu svejedno ne pada na pamet da ih se i formalno odrekne, dok se Kolinda i Kujundžić pozivaju na Tuđmana, mašu šakama, glume lidere i preporoditelje, a ne pada im na pamet boriti se za osnaživanje funkcije za koju se kandidiraju.
Makar kao dio političke rasprave.
Kad se već toliko razglaba o Ustavu, ustavnim reformama, drugoj republici i nabacuje se nerealnim obećanjima, možda bi bilo korisno povesti i raspravu o tome kakvog zapravo šefa države želimo.
Fikusa ili kaktusa? Novog Tuđmana ili samo njegovu bistu na Pantovčaku? Pravog spasitelja ili operetnog generala?