SDP je imao jednu pozlatu koju dosad nitko nije dovodio u sumnju. Ona je glasila: Mi ne koristimo crne fondove, tajne račune i izvučeni novac za financiranje svojih kampanja. 

Ta pozlata je otpala nakon što je otkriveno da SDP zbog računa iz kampanje s kamatama mora platiti gotovo 10 milijuna kuna tadašnjem vlasniku televizije. Iako je u fokus stavljen bankrot SDP-a zbog ovrhe, pravi vrag se i u ovoj priči krije u detalju. 

Ukratko, SDP je samo na oglašavanje svojeg tadašnjeg najboljeg i uzornog člana Milana Bandića, ali i gradske liste predvođene Milanovićem, potrošio 4,3 milijuna kuna. Bandić je prijavio ukupni trošak od tek 2,75 milijuna kuna, koji su pokriveni na razne načine. SDP je očito sudjelovao u muljanju s novcem, a da Bandić nije izašao iz stranke, to se vjerojatno ni ne bi saznalo. Bandić je tako funkcionirao i prije, a očito i poslije. A SDP zajedno s njim. Samo koji mjesec kasnije Bandić je izašao iz SDP-a i krenuo u predsjedničku kampanju. 

Uskok je detaljno opisao kako se Bandić financirao. Prijavio je gotovo upola manji trošak od stvarnog. Kasnije je uplaćeno još 15 milijuna kuna s računa ljudi koji nemaju ni kikiriki. Novcu je tako prikrivan trag, a odakle je došao nikad nije do kraja razjašnjeno. Ali sigurno je samo da nije čist jer bi inače sve bilo prijavljeno državnim institucijama. Unatoč tome muljanju, za koje je dignuta optužnica, Bandić je sudjelovao u još nekoliko kampanja. Nitko od njegovih birača mu nije ništa uzeo za zlo. Kao što se i sad ne pridaje pozornost jasnom dokazu da je u tome sudjelovao SDP dok je Bandić bio njihov član. I HDZ je opet na vlasti iako su i njihovo crno financiranje opisali istražitelji. 

U normalnoj zemlji bi onaj tko je muljao s novcem u kampanji na sljedećim izborima bio pometen s javne scene. Jer je logika jednostavna: Ako je muljao s novcem u kampanji, što će tek raditi kad dobije milijarde javnog novca u ruke? Ali ta logika i politička kultura još ne žive u Hrvatskoj.