Davor Bernardić nedavno je istaknuo dva ključna kriterija za odabir predsjedničkog kandidata SDP-a: šansa za pobjedu i okupljanje čitave ljevice.
Nije onda jasno kako je Zoran Milanović postao favorit.
Ako su htjeli pobjednika i ljevičara, kako su se onda sjetili upravo Milanovića?
Izbornog gubitnika i političara koji je brže bježao od ljevice nego što je ona bježala od njega.
Prema informacijama iz vrha SDP-a koje danas prenose svi mediji, prilično je izvjesno da će Zoran Milanović postati predsjednički kandidat glavne oporbene stranke. O tome bi se trebalo raspravljati u ponedjeljak na Predsjedništvu SDP-a, a potvrdu bi krajem mjeseca trebao dati Glavni odbor.
Dakle, ono o čemu se mjesecima nagađa, sada bi se trebalo i finalizirati.
Od luzera pobjednik
Čovjek koji je odveo SDP u zadnji izborni poraz, ostavio stranku bez 20 mandata i u višemilijunskim dugovima, onaj koji je izdao ljevicu otvoreno koketirajući s desnicom, koji je izgubio više izbora nego što ih je dobio, trebao bi postati uzdanicom ljevice u akciji osvajanja Pantovčaka.
Onaj koji je poručivao da "nema povratka na staro", sad se vraća na mjesto "zločina".
Jednu stvar Milanoviću treba priznati: uvijek je bio pobjednik u SDP-u. Godinama je dominirao na izborima za predsjednika stranke, neovisno o tome koliko je gubio na svim važnim izborima. Osim onih jednih parlamentarnih, naravno.
Jer i ćorava koka zrno nađe.
Pa ako je već vodio sebe do pobjeda - kad to već nije uspio činiti sa strankom - možda su predsjednički izbori prava prilika da se Milanović pokaže u punom sjaju.
Ili makar u onakvom sjaju kakvim je znao zasjati u svojih deset političkih godina.
Zoranizmi
Istini za volju, pored ovakvog Davora Bernardića i njegova SDP-a Milanović doista može ostavljati dojam političkog kolosa. Bez obzira na činjenicu da je naslagao deset puta više gafova od sirotog Bere. I u ovakvom kadrovski i liderski devastiranom SDP-u, nije teško figurirati kao državnik.
No ako SDP-ovci već misle da bi Milanović mogao biti pobjednik, nije jasno kako bi mogao biti uzdanicom ljevice.
Dok se ljevica iživljava na Tuđmanovu spomeniku, zaboravlja se da je Milanović želio Trg svetog Marka preimenovati u Trg Franje Tuđmana. Pa je onda po njemu imenovao zračnu luku.
Po čovjeku koji je poništavao izborne pobjede oporbe i ljevičare vrijeđao, progonio, sudio i proglašavao neprijateljima i izdajicama.
Da ne nabrajamo sve ispade iz zadnje dvije izborne kampanje: parodiranje HDZ-ova domoljublja na predizbornim skupovima, ćaskanje s Klemmom o Srbima i "majci vojnom lekaru"...
Ljevičari mu neće zaboraviti ni Zakon o radu, izglasavanje mirovine sa 67 godina, sukobe sa sindikatima, uvođenje neoliberalizma, podizanje PDV-a, iznevjerena obećanja iz grunfovske kampanje, ustavnu definiciju braka...
Kao ni afere njegovih ministara, sukobe interesa, lex Perković, lex Komadina, monetizaciju autocesta, reformu zdravstva i školstva, udar na medije...
Tjerao saveznike
On je bio taj koji je istodobno provocirao i ulagivao se desnici, ohrabrivao protivnike i demoralizirao saveznike.
Onoga koji je za Plenkovića tvrdio da je "lijevo krilo SDP-a" često se smatralo "desnim krilom HDZ-a".
Bio je loš premijer, neuspješan predsjednik stranke, kolebljiv lider, nikakav ljevičar ni reformator, bio je cinični oportunist i politički gubitnik. Ratovao je s ljevicom, raskolio stranku, cementirao HDZ na vlasti.
I opet ga SDP smatra uzdanicom koja će ljevicu odvesti u novi pohod na vlast, prvo na Pantovčak, onda na Markov trg.
I zamislimo onda Zokija na jednom, a Beru na drugom brdu.
Ipak, lakše je zamisliti veliku koaliciju premijera Plenkovića i predsjednika Milanovića. Zokijevi ljudi ionako već drže HDZ na vlasti.
"Kad jednom odem s vlasti, želio bih da me ljudi ne pamte po ničemu", jednom je bubnuo Milanović.
Na njegovu žalost, ljudi ga ipak pamte po previše toga.