Smatram da je Hrvatska fenomenalno mjesto za život. Definitivno možemo biti ponosni na to što imamo.
Ovo su riječi Josipa Aladrovića, HDZ-ovog mlađahnog ministra rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, izgovorene u HRT-ovoj emisiji. Istog dana, na istoj televiziji, objavljena je priča o ženi koja već godinama živi u mračnoj garaži jednog zagrebačkog kompleksa.
Gospođa, ime joj zaista nije bitno, preživljava od zarađene crkavice i nekoliko boca koje uspije prikupiti tijekom dana. Navečer se vrati u betonsku utrobu, umota se u darovane poplune i čeka da prođe zima. Bolesna je, ždere je šećer. Jednom je pala u nesvijest i ležala tako četiri i pol sata.
Ona živi u Zagrebu, u neposrednoj blizini Banskih dvora, velebnog baroknog zdanja pred kojeg službena limuzina na posao dovozi Aladrovića i ostale aladroviće. Nešto dalje, samo sat vremena vožnje od metropole, možda i kraće ako posjedujete limuzinu, prostire se urušena Banija. Poniženi komad zemlje i dalje, mjesecima nakon razornog potresa, izgleda kao distopijska favela. Stotine, možda i tisuće ljudi, potucaju se po kontejnerima i improviziranim nastambama, čekajući zimu, kao što je čeka i žena iz zagrebačke garaže. Ni prije, ako ste se možda tamo zatekli, Banovina nije izgledala dobro. Teško da ste mogli vidjeti više siromaštva na jednom mjestu.
Pitajte njih, bilo koga od njih, pitajte ih je li Hrvatska fenomenalno mjesto za život. Pitajte ih jesu li ponosni na ovo što imamo.
Ministru Aladroviću, doslovnoj glavi sustava koji se mora brinuti o ovakvim ljudima i njihovim životima, u Hrvatskoj je fenomenalno. I razumljivo je zašto mu je fenomenalno. Sin dobrostojećeg HDZ-ovog župana upisao se u stožernu stranku već sa 16 godina, kao golobradi mladić. I otad je krenuo njegov streloviti uspon, sve do ministarske fotelje i televizijskih gostovanja na kojima hvali onaj obraz Hrvatske koji vidi i poznaje. Naravno da mu je fenomenalno, kome na njegovom mjestu ne bi bilo. Naravno da se ponosi ovim što imamo. Naravno da ispucava smiješne floskule jer nije bio prisiljen provesti nijednu noć u garaži. Nema ni potrebe. Stvarni život je daleko od Banskih dvora.
Kad smo kod floskula, iskoristimo još jednu, za kraj.
Čega se pametan srami, time se budala ponosi.