Kad pišeš mail je malo lakše, ja imam ustaljenu praksu započet s “Poštovani” ako je netko ozbiljan s druge strane, ili “Pozdrav” ako je priča malo opuštenija. Ili “Eeej” kad već dugo radimo skupa pa je i ej okej.

I nikad, ali nikad ikad ne završavam sa “LP.”

Ljudi koji napišu LP na kraju maila nikad ne misle LP, najčešće misle BMK. Ili ODJ.

A oni koji te pozdrave sa “Srdačno” su još gori, jer im najčešće prethodi vrlo nesrdačan mail.

Kaj nije bolje bit dovoljno srdačan da ti na kraju ne treba riječ “srdačno?”

Isto je s curama koje ti kažu “Dragaaaa” kad te vide, odmah znaš da im najvjerojatnije nisi.

Znaju one da to znaš, pa viču draga još glasnije, s još dužim aaaaaaaaaaaaaa na kraju.

Smiješno je to kako ljudi misle da ako nešto napišu ili izgovore, to automatski briše sve ono što su stvarno napravili.

“Srdačno” - iako osjetiš kako okreće očima dok čitaš mail.

“Hej dragaaaa!” - iako nema dragosti.

“Ja sam nevin čovjek” - iako si pobjegao u Bosnu.

BTW, jeste čuli da je Kolinda kao jednu od mjera demografske politike navela da će obitelji imat besplatan upad u muzej? Take that, Sweden!

Jako mi se sviđa taj koncept.

“Nemate za hranu, ali ostanite u domovini jer su muzeji hrana za dušu!”

Spavaš li mirno, Marie Antoinette?

Ne bi se čudila da jedna od sljedećih mjera za pronatalitetnu politiku bude: “Bušit ćemo kondome po kioscima.”

Uglavnom, uvod.

Nemam ga.

Ne znam s čim da krenem.

Možda bi bilo dobro da se predstavim - to što sam do sad napisala 321 kolumnu ne mora značit da su ih svi pročitali. Neki me čitaju prvi put. Neki zadnji. Neki prvi i zadnji.

Ovo je moja prva kolumna nakon tristo dvadeset i prve, red je da se predstavim.

To je druga stvar koju je najteže za započet - predstavljanje samog sebe.

“Ukratko se predstavite” je noćna mora svakoga, čak i najvećih ekstroverta.

Kako ukratko?

Koliko kratko?

Koliko detaljno?

Kaj kažeš kad se ukratko predstavljaš?

U školi je to lakše - kažeš da si Andrea iz 7.c. i da ne voliš matematiku, to je to.

Sad imam osjećaj da nemam kaj za reć o sebi.

Možda da samo kažem nešto jednostavno.

Ja sam Andrea i pišem kolumne već 6 godina.

Može.

Ja sam Andrea i prije sam pisala kolumne na jednom mjestu, a sad ih pišem na drugom.

Može i to.

I još nešto važno, možda i najvažnije:

Ja sam Andrea i ne govorim “bih.”

U ovoj kolumni ćete rijetko vidjeti da govorim da BIH nešto htjela, jer nitko normalan na kavi s frendicama ne kaže BIH. Govorim interneti umjesto internet i ne kažem “majka Kim Kardashian” nego “mama OD Kim Kardashian.”

Neki će zbog toga misliti da sam nepismena, i to je sasvim ok.

Svaki ćovijek ima pravo misliti što mu je drago.

Meni je drago misliti da je život prekratak za savršen pravopis.

Čak i ako si dobro upoznat s njim.

Prošla su dva tjedna i jedan dan od moje prošle (zadnje) kolumne.

Za ovu novu nemam ime.

I to je teško, smislit ime za nešto.

Kako nazoveš novu kolumnu?

Sve što smisliš je glupo.

“Iz Andreine škrinjice” - šta to znači?

“Andreina razmišljanja” - depresivno.

“Andreine kronike” -NE.

“Srijedom u 2?” - nope.

“Srijedom u sridu?” - Kriste maleni ušećereni.

“Andrezancija?” - za ovo ti oduzmu Domovnicu.

Nemam ime.

Možda mi jednom padne na pamet.

Možda ne.

Nemam plan.

Glupo je planirat takve stvari.

Planovi propadnu.

Na primjer, planiraš da ćeš ljetovat u Dubrovniku i onda OSPICE. Za potpuni Game of Thrones experience.

Planiraš da ćeš, kad prijaviš muža koji te mlati, bit zaštićena od njegove zle ruke, pogotovo ako on usput još pljune na policajca, a kad ono on se sutra vraća doma sa 100 kuna globe i novom željom da te obasipa poljupcima šakom.

Jel u Hrvatskoj stvarno jeftinije prebit ženu i pljunut policajca nego na primjer ne upalit svjetla na autu? Ili ne platit tramvajsku kartu? Frajer je spavao u pritvoru pa su mu skinuli kaznu za “odrađeni” iznos, znam, ali to je nebitno.

Bitno je da se taj frajer odsad manje boji premlatit ženu nego švercat u tramvaju.

Bitno je da netko može dobit 100 kuna kazne jer je prebio ženu i da netko drugi u isto vrijeme misli besplatni muzeji rješavaju demografiju.

Nategnuta paralela, ali treba ponekad i nategnut stvari.

Uvod!!!

Nemam pojma.

Srdačan pozdrav svima.

Prošlu kolumnu sam nazvala “Kraj.”, kao da idem i da je to to.

A zapravo sam samo izašla na kratku pauzu.

VRAĆAM SE ODMAH!

I to vole stavit u izlog dućana taman kad se tebi najviše žuri, i nikad, ikad ikad se ne vrate odmah. Nikad.

Htjela sam malu pauzu.

Da očistim desktop i operem par tura veša u miru. I da osjetim kako miriše ponedjeljak navečer kad znaš da ne moraš pisat nego u miru možeš gledat Westworld.

Prošla su dva takva ponedjeljka, osjetila sam ih, fino je.

Ali nije fino kao kad radiš nešto što voliš.

Postoje dvije stvari na ovom svijetu od kojih se nikad neću odljubit.

Pisanje je druga.

Prva se smješka dok ovo čita. (Kakav treš, jel vidiš ti?)

Ljubav je ostala ista, samo je promijenila adresu.

Sad sam na ovom url-u.

Kažu da je to “transfer.”

Akvizicija.

Doslovno su iskoristili tu riječ, kao da sam sportaš koji ostavlja dušu na terenu i polomljene nokte u kopačkama.

Smiješno mi je to jer kad čujem riječ “transfer”, pomislim na Ronalda i milijune eura, pa ne znam gdje je zapelo s mojim milijunima.

“Transfer.”

“Akvizicija.”

Zvuči jako ozbiljno.

Jedan moj prijatelj koji će ostati neimenovan ima teoriju da sam ja jako ozbiljna i hrabra.

Jer sam dala otkaz dva puta na dva mjesta i imala “TRANSFER.”

Ima i teoriju da sam sve jako lijepo isplanirala pa se sve točno posložilo onako kako sam oduvijek htjela.

Svaki put kad pijemo kavu, on romantizira moj put i uvijek završi s nečim u stilu: “Tako ću i ja jednom kad se ohrabrim. Odjebat sve i radit samo što volim.”

A ja zapravo uopće nisam hrabra.

Izuzela bih ovdje rasprave o tome da je moj posao lak i da ja ne mogu ni znat što je hrabrost jer nisam vatrogasac ili medicinska sestra ili pekar ili vojnik ili blagajnica ili samohrana majka bez 3 nožna prsta ili violončelist - govorim o hrabrosti da daš otkaz na poslu na kojem ti nije dobro… ili na onom na kojem ti je dobro jer želiš nešto novo.

Na to on misli kad kaže da sam hrabra.

Misli to i jer sam jednom rekla šefu da je kreten kad sam odlazila - jer je bio kreten. I ostao, Bog ga blagoslovio. Nije Matija Babić, Matija je jedna od najsvjetlijih točki mojeg profesionalnog života.

Misli to i jer sam završila Ekonomiju i odlučila “krenuti svojim, neutabanim putem” - još jedna njegova romantična izjava.

I jer se ne bojim promjene.

I “transfera.”

Njemu sve to djeluje jako hrabro jer se on boji napravit isto. Ili slično.

Mislim da za to ne moraš bit hrabar - moraš samo bit djetinjast.

Ono što njemu djeluje hrabro nema veze s hrabrosti.

Ja sam samo jako djetinjasta. Kad nešto želim, viknem da to želim, baš kao što dijete vikne “ja bi ovoooo!”

Zvuči banalno ali to je moj pristup od prvih dana kad sam počinjala radit, bilo da je bio birc ili šalter u banci.

“Ja bi ovo.”

I jednako važno: “Ja ne bi ovo.”

Ne uspije uvijek, ne uspije u 99 posto slučajeva na početku jer ne možeš odmah radit sve što želiš i ništa što ne želiš, ali daje dobru pozadinsku glazbu za misli koje ti okupiraju mozak.

Na primjer, meni je oduvijek svirala pozadinska glazba s riječima “ne želim raditi u uredu.”

Nisam imala plan kako ću NE biti u uredu, samo sam znala da to ne želim.

To je bila moja pozadinska glazba.

Većini je zvučala nerealno i djetinjasto (sasvim opravdano kad studiraš na smjeru Financije), ali ja sam ju nastavila slušati jer mi je bila lijepa.

I posložilo se, malo po malo, “ja bi ovo” po “ja bi ovo” - od svih poslova koje radim, nijedan od njih nije u uredu. Većinom radim iz kreveta. (Zamisli da još netko osim tebe sjetio da bi tu bilo fora ubacit šalu o prostituciji, ali srećom, ti si se jedini sjetio).

Bez plana. Bez hrabrosti.

Čista djetinjasta pozadinska glazba.

Ja bi ovo.

Ja ne bi ovo.

Ja bi ovo.

Ja ne bi ovo.

Slagalo se dugo i još se slaže, ali radim što volim vjerojatno zato što sam dugo vjerovala da ne mogu i neću radit nešto što ne volim. Tu i tamo i dalje moram, svi moraju ponekad radit nešto što ne vole, ali omjer je puno drugačiji. Sve manje radim ono što NE BI, sve više ono što BI. BIH? Ne, rekla sam da ne.

Jer nikad nisam stišala djetinjastu pozadinsku glazbu.

Mislim da ju ljudi često štišaju, pa zaborave na taj djetinjasti “ja bi ovo” poriv.

Ili barem “ja ne bi ovo.”

Mislim da baš zato ne radim u uredu.

Mislim da kad se jednom dovoljno jako zbahatiš Svemiru oko stvari koje ne želiš, nema druge nego da počneš privlačit one koje želiš.

Ne treba ti za to neka velika hrabrost.

Za napravit transfer.

Poslovni.

Ljubavni.

Hrvatsko-bosansko-bjegunački.

Ne rade to hrabri ljudi, nego djetinjasti, koji nisu zaboravili reć: “Ja bi ovo!”

“Ja bi pisala” - prije 7 godina sam napisala u poruci Matiji Babiću.

Bez plana, djetinjasto i refleksno.

Nisam znala što želim, ni blizu. Nisam znala ni da želim pisat, ne stvarno.

Znala sam samo jedno: “Ne želim bit u uredu.”

I da je pisanje nešto što to omogućuje.

I to se sasvim slučajno (ili sasvim namjerno) spojilo u nešto od čega se nikad neću odljubiti.

U ove grozne, predugačke, od humora i pismenosti cijepljene kolumne koje nitko ne želi čitat, mrš kurvo i ostali pokazatelji da ljudi možda ipak stvarno trebaju besplatan upad u muzej.

Bez plana, samo s idejom da ne želim u ured.

Ponekad je dovoljno samo znat što ne želiš.

I djetinjasto si to ponavljat svaki dan.

Ja jesam i sretna sam da jesam.

Tristo dvadeset jedna kolumna, a danas prva.

Idemo po još 320, nakon toga ću se valjda bogato udat da više ne moram radit.

E, nisam napisala uvod.

Ovo je uvod.

Andreu Andrassy prati i na njenom Facebooku i Instagramu, a nas, BlogBuster, na Facebooku. I Instagramu. 

Fotografija: Karmen Poznić