O proglašavanju njegovih i uspjeha njegove djece čudima Ante Kostelić govorio je kao o dijelu tragedije svog života. Toliko metodike, preciznih prognoza, detaljnih objašnjenja, godina i godina unaprijed planiranih treninga, a onda se neznalice, kao socijalistički aparatčiki, pišući govore stvari u koje ni sami ne vjeruju, natječu se tko će smisliti bolju frazu o nečemu o čemu zapravo pojma nemaju. Čudo strašno dobro kotira u fraziranju.

Kažeš li da je čudo, priznaješ neznanje. U redu, legitimno je. Možeš biti i svjetski prvak, a ne znati baš u detalj kako si uspio. Ali bitno je bolje znaš li zašto si izgubio od Slovenije, kako si i zašto pobijedio Island, zašto Francuskoj nisi mogao ništa (a zašto ćeš u idućoj ili petoj utakmici pobijediti), i zašto si na kraju nadmoćno pobijedio Poljsku.

Ili da to ovako postavimo: možeš reći da je čudo da zemlja s manje od pet milijuna stanovnika bude prva na olimpijskim igrama i svjetskim prvenstvima. I traje. Kaže se da penjanjem na tron počinje pad. Ali ovi traju i traju. Ako je definicija pada deset godina bez medalje na velikim natjecanjima, hrvatski rukomet nikako da padne.

Je li to čudo, ili ljudi koji vode Hrvatski rukometni savez i jedan i pol klub naprosto znaju kako se stvaraju medalje? Ili nije jedan i pol klub, nego zasluge pripadaju svima koji spariraju jednom i pol klubu? Što bi Ćiro rekao, utvaram si da poznajem Gopca, kladim se da on to ne bi ni proglasio ni objasnio čudom.

Ili, kad je, otprilike, počelo “čudo”? Može li proći 1992. godina? Kad pobrojiš Zagrebove naslove i finala, a onda zlata, srebra i bronce hrvatske reprezentacije, pa nećeš valjda reći da je trajanje od 1992. do 2016. godine čudo. Nekako je pristojnije ovo iznenađenje s Poljskom nazvati tradicijom, a ne čudom.

Tko god da je na klupi, ma neka se i sam poziva na čudo, Isusa, koga i što god, mi ostali bismo ipak trebali više poštovati tuđi rad. Ponekad ima smisla vjerovati u one koje voliš više nego što možda i sami u sebe vjeruju. Ili bar jednako.