Neki dan me svojom izjavom iznervirao zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. Mrtav-hladan izgovorio je kako je siguran da u ovoj godini niti jedno dijete neće ostati bez mjesta u jaslicama ili vrtiću. Aha, samo ne znam kako budući da u Zagrebu postoji na desetke kvartova koji uopće nemaju vrtiće kao i na desetke kvartova u kojima je navala veća nego na Ekonomiju i Pravo zajedno. Moj sin je, recimo, bio 206. ispod crte u jednim jaslicama. O činjenici da nikakvih bodova nije bilo, ni objašnjenja zašto je na tom mjestu, mislim da više nije potrebno ni govoriti.

Pravo vrijeme za seks je negdje sredinom studenog kako bi se dijete rodilo do sredine kolovoza i tako konkuriralo za mjesto u jaslicama

I vodim ja tako, velikom srećom, upisanog sina jutros u jaslice. Na vratima se susrećemo s nepoznatim parom koji nam se osmjehnuo od uha do uha i pitao nas jesmo li zadovoljni s vrtićem. Jesmo, spremno odgovaram. Grupe nisu prevelike, tete su stvarno super, a moj mališan se čini istinski sretan. Ljudi zadovoljno klimaju glavama i pregledavaju interijer, a ja si odbrojim u brk – kao da ćete uopće dobiti mjesto. Onda sama sebe prekorim zbog podlog razmišljanja, ali to je zapravo istina. Prije dvije godina i ja sam negdje u ovo doba nadobudno predavala papire u nekoliko gradskih vrtića. Parkovske majke su mi savjetovale da predam u više pa i jesam, no onda su me u svakoj od tih zgrada redom tuširali hladnom vodom. 

- A vi ste iz tog naselja, nema šanse da dobijete mjesto kod nas, otpilila me prva zaposlenica vrtića koji se nalazio dvije ulice od naše zgrade. 

- Ali mi živimo tu, naivno sam objašnjavala i pokazivala joj svoju zgradu.

-  To je možda točno, kaže ona nevjernički, ali spadate pod drugo naselje. Ok, nema frke, nisam se predavala, ali u svakom vrtiću bi i prije objave liste već dobili verbalnu odbijenicu. 

- A vaše dijete je rođeno u prosincu. Onda ne može niti konkurirati za mjesto, objasnila mi je treća po redu. 

- Kako molim, zašto, a što ću s njim u prosincu. Pa što ne primate djecu i tijekom godine? – vidite kojom količinom naive ja raspolažem. Teoretski ih primaju, a u praksi nikad. I baš ih briga što kod nas ne radi baka i deda servis (odnosno rade, ali u nekim drugim firmama), ni tko će čuvati ili plaćati čuvanje našeg djeteta. 

 Kako molim, zašto, a što ću s njim u prosincu. Pa što ne primate djecu i tijekom godine? – vidite kojom količinom naive ja raspolažem

Uglavnom, mali savjet za sve koji planiraju dijete, a misle da imaju pravo na jaslice. Pravo vrijeme za seks je negdje sredinom studenog kako bi se dijete rodilo do sredine kolovoza i tako konkuriralo za mjesto u jaslicama. Svi ostali datumi će vam zakomplicirati život i natjerati vas na unajmljivanje nelegalne dadilje (pa bi vas Linić mogao vrebati) ili osjetno skuplji privatni vrtić. Naravno, ako si to uopće možete priuštiti. Ima i onih kojima je, žalosno, ali istinito, isplativije dati otkaz i čuvati svoje dijete doma.

Onda sam zvala Gradski ured za obrazovanje pa ispitivala kako je to sve moguće i znaju li oni koliki mi prirez plaćamo, a od toga baš nikakve koristi nemamo. Nisu imali razumijevanja. Prošao je tako i prvi rođendan, a moja je slika vjerojatno bila zalijepljena po svim novozagrebačkim vrtićima s natpisom: To je ona luda, koja zamislite čuda -  želi da joj dijete ide u jaslice!

I onda se čude da žene ne rade...

Mjesecima smo se snalazili na milijarde načine, potrošili godišnji odmor do 2015., užicali slobodnih dana za pet života...i dobili mjesto u prije godinu dana otvorenom vrtiću u Središću. Jest da se do njega vozimo svaki dan 10 minuta, da je bez auta ta akcija gotovo nemoguća misija, ali imamo mjesto i super ekipu. Bez ikakve veze. Tako je to bilo lani. U međuvremenu se na Središću gradi ogromna zgradurina, svaki dan se doseljava na desetke novih parova s djecom i živo me zanima gdje će i kako njih Bandić smjestiti. Nije samo on kriv, niti je to problem od jučer. Moja je mater mene, primjerice, vozila u vrtić iz Voltinog do Sigeta – oko deset kilometara zračne linije, a javnim gradskim prijevozom tada, a i danas je to ozbiljan pothvat. Pogađate nije imala auto, a dvije godine nije uspijevala dobiti mjesto u vrtiću kraj naše tadašnje zgrade. 

I žalosno, ali u Zagrebu je još i dobro. U manjim mjestima, stotinama njih po cijeloj Hrvatskoj vrtića niti nema, i onda nije ni čudo da žene ostavljaju posao da bi čuvale djecu. I onda neki mudraci zbrajaju kako statistički gledano žene rjeđe rade od muškaraca. I da mnoge, gle čuda, s četrdeset i kojom tek kreću tražiti prvi posao. Ma hajde, baš neobično...