Ovo se trebalo još davno dogoditi.

Da nije crni labud oduzeo pobjedu Andreju Plenkoviću na europskim izborima, bila je to dobra prilika da Davor Bernardić ode nakon izbornog poraza. Ali eto, nasmiješila mu se sreća.

Bernardić se zatim proglasio pobjednikom nakon trijumfa Zorana Milanovića na predsjedničkim izborima, pripremivši na valu euforije teren za izlazak na parlamentarne izbore.

A onda se dogodila neminovnost: Bernardić je udario u plafon svoje nesposobnosti, a SDP postao žrtvom svoje sterilnosti, inertnosti, staromodnosti, skoro pa arhaičnosti.

Današnja ostavka Davora Bernardića došla je prekasno za SDP, ali i za Hrvatsku koja ostavlja HDZ praktički bez opozicije u naredne četiri godine. Ovo su bili jedni izbori previše za Bernardića, otprilike kao i Milanovićevi 2016. godine.

Kome treba Bero?

Bero se jutros hrabro držao. Obavio je obavezne likove: zaštitio stranku, preuzeo odgovornost, nije dijelio krivnju (za razliku od Milanovića prije četiri godine koji je za poraz okrivio birače "nježne biljke"), odgovarao je na pitanja novinara, davao iste sterilne odgovore koji su ga i politički dokusurili...

I naznačio da se čak povlači iz politike. Kome sad Bero više treba?

No griješi onaj tko misli da se Bernardićevom ostavkom bitno mijenjaju stvari za SDP. Bernardić nije problem, nego simptom stanja u SDP-u.

On je bio izbor članova SDP-a, njega je stranka štitila od kritika i pokušaja smjenjivanja, stranka mu je vjerovala (odnosno oni gospodari lutaka koji su njime upravljali), on je zastupao i predstavljao (i sramotio) stranku, otprilike kako je to znao činiti i Milanović prije njega.

Od Zokija do Bere

Deset godina stranka je trpjela Milanovićeve poraze i promašaje, gafove i zoranizme, obračune s protivnicima, strateške i taktičke greške, baš kao što je to tolerirala i Bernardiću. Dok se entropija produbljivala.

Bernardić je bio slika sadašnjeg SDP-a. Stranke koja je talac Iblerova trga i stranačke oligarhije koja je postala sama sebi svrhom. Stranke koja ne komunicira s biračima - a nekad ni sa stvarnošću - koja se uljuljkala u samodostatnost i služi za sinekure svojim čelnicima, čije metode su zastarjele, poruke prvoloptaške, a liderska struktura tragikomična.

Bernardić je u promašio sve što je mogao. U jeku afirmacije žena i borbe za prava žena, on žene nazove eksperimentima i makne ih sve (osim jedne) sa čelnih mjesta lista. U jeku borbe protiv najezde klerikalnog-konzervativizma, on pusti aktiviste, udruge i medije da predvode borbu za ljudska i manjinska prava. 

Ukratko, Bero je promašio duh vremena, kao što to SDP već godinama čini. 

Nije im stalo

I ono najvažnije, ni Bernardić ni SDP nisu izgledali kao da im je doista stalo da dobiju izbore. Ne kao što je to, po tko zna koji puta, pokazao HDZ. Nisu se borili, nisu se izlagali, nisu se zalagali. A kad su kritizirali, onda su obično promašivali.

Na koncu, birači nisu htjeli izaći  iz kuće da bi glasali za ovakav SDP. I to ne zato što su lijeni, neodgovorni ili ustrašeni, već zato što ih SDP nije motivirao za izlazak. Nije prodao emociju. Ne kako je to učinila koalicija Možemo!.

Bernardić je poručivao da je "vrijeme za promjene", ali te promjene nije bilo u zraku. Nipošto kao 2000., pa čak ni 2011. godine. HDZ se naprosto nije dovoljno samouništio da bi SDP profitirao. Može se reći da je bilo obrnuto.

Spašava ga žena?

I sad je Bero otišao, a Zlatko Komadina postao čuvar plaže u ljetnom periodu, ali to ne znači da će SDP najednom postati moderna, angažirana, kvalitetna stranka. SDP zahtijeva restart, ali ne po ustaljenom obrascu oligarhijskih smjena i zamjena.

Treba rješenje izvan ovih trulih okvira. Neće ga spasiti novi lider (ili liderica, što bi za konzervativni SDP bio makar neki presedan i korak unaprijed), već dubinska promjena ljudi, ideja, programa, pristupa i metoda.

SDP je u četiri godine izgubio oko 200 tisuća birača. Još sto tisuća izgubio je u periodu od 2015. do 2016. godine. Tko će to nadoknaditi?

Davor Bernardić nije bio slučajna greška ili nekakva iznimka. On je bio pravilo. I više od ovog nije zaslužio.