Ako nešto ne možeš riješiti sutra, odgodi to za dvadeset godina.
Nije to Grunfov moto, premda je upravo on poslužio kao inspiracija za famozne predizborne slogane Kukuriku koalicije, već moto premijera Zorana Milanovića. A to vam dođe skoro na isto.
Uglavnom, ako ste se slučajno pitali što nam premijer radi po cijele dane, tjednima i mjesecima, pa tako već dvije godine, Jutarnji list je ovih dana ponudio odgovor: zabavlja se vijećem mudraca.
A gdje je Vera Čudina?
U društvu 40-ak stručnjaka iz svih područja, svih dobnih skupina, svih svjetonazora i ideologija, pa čak i tragača za Božjom česticom - ali bez Vere Čudine, što je skandalozno - Milanović nastoji iznjedriti viziju Hrvatske do 2030. godine.
Bez bunike.
Ideja je, stoji u novinskom članku, stvaranje koncepta dugoročnog razvoja države. Jer Hrvatskoj, generalno, nedostaje promišljanje budućnosti. U sljedećih nekoliko mjeseci trebao bi biti dogotovljen osnovni dokument.
Posebno se naglašava da je premijer Milanović jako aktivan, pa tako iza svakog govornika daje riječ samom sebi.
Ponavljamo, bez bunike.
Ti sastanci užasno su tajni, od pozvanih je zatražena "potpuna medijska apstinencija na tu temu", što sugerira da se na tim vizionarskim sjednicama, pod medijskim pokroviteljstvom marketinškog maga Davora Brukete, kuha nešto doista veliko, važno, a možda čak i spektakularno.
Otprilike kao u Planu 21.
Čemu žurba?
Nema veze što se zemlja raspala još jučer, a bankrotirat će sutra, nije bitno što ministri bauljaju državom u potrazi za svojim resorima, koga briga što se najavljeni oporavak prolongira već treću godinu. Bitno da premijer kuje viziju za 2030. godinu.
I to je u redu. Pitanje je samo - čemu tolika žurba?
Zašto se s vizijom razvoja ne pričeka dok ne isteknu koncesije za autoceste? Ili barem dok se u Vukovaru ne steknu uvjeti za uvođenje ćirilice? Ovo se nekako čini prebrzo i preblizu, gotovo iza ćoška.
Ali što ćemo, tako je to s vizijama. Sjetimo se Arthura Clarka. Ili Luke Hodaka. Onog s bunikom.
I tako je to kad nemate blage veze što biste poduzeli s onim što vam je pred nosom, pa se pravite da ste se zagledali negdje u daljinu. U vrijeme kad će auti sami voziti, ljudi se izliječiti od raka, roboti preuzeti svijet, a HDZ i SDP i dalje voditi rat oko Josipa Perkovića.
Vizija do nosa
Recimo, ova Vlada je za svaki proračun do sada ima viziju rasta od 0,8 posto ili čak i više. I svaki put je fulala. Prognozirala je tsunami investicija, a dobila biblijsku sušu. Garantirala je smanjivanje poreza, pa ih je povećala. Rekla, bit će bolje, a ispalo je lošije. Govorila je, bolje tri plaće u plusu, nego minus od kojeg ti se plače.
Pa i dalje suza suzu goni.
Ova vlast ne može precizno iščitati ni statističke podatke, recimo o tome koliko nam je pao BDP, koliki će biti proračunski deficit i tome slično, pa kako onda Milanović misli ostvariti viziju za idućih 20 godina?
I to još bez bunike.
A da ne govorimo o tome da bolje da ne znamo kako ta vizija izgleda.
Daleka prošlost, daleka budućnost
Uglavnom, to je naše prokletstvo. Kad nam treba kratkoročni plan, onaj za godinu ili dvije, pa makar i četiri, onda se svi nadležni zagledaju dva desetljeća unaprijed. Pa ciklično slušamo o strategiji 2000., pa 2020., pa evo i 2030. Nagodinu pomičemo novo desetljeće.
A kad se žalimo da nemamo dugoročnu strategiju o tome što uopće želimo i kamo stremimo, onda nas zatrpavaju pričama o ustašama i partizanima, Udbi i Ozni, Titu i Jovanki, ćirilici i vjeronauku.
Što intenzivnije gledamo u daleku budućnost, to nas brže sustiže daleka prošlost.
Sadašnjost je ionako davno izgubljena.