Na ulasku u tjedan tijekom kojeg će biti obilježena 20. godišnjica pogibije neprežaljenog Dražena Petrovića bilo je taaaako politički korektno i poželjno da Cibona povede 2-0 protiv Zadra u finalu prvenstva. To je prednost nakon koje nema povratka, barem u datom omjeru snaga, iako ćemo se sjetiti povratka Perasove Cibone poslije 0-2 baš protiv Zadrana, i cijeli će se košarkaški “establishment” mirno moći posvetiti ovim našim lipanjskim idama ne baveći se perifernim temama kakva je naslov prvaka.

Bilo je i taaaako politički korektno i poželjno da mali Šarić odigra pravu tekmu protiv Zadra, a odigrao ju je u subotu, kako bismo ga, kao Šibenčanina i mladića čiji se limiti još ne mogu ni naslutiti, još jednom potiho usporedili s Draženom.

Da, tko zna kakvo bi mjesto naša košarka imala u nacionalnoj obitelji sportova i na planetarnoj košarkaškoj karti da je Dražen još živ? Kakvu bi ulogu imao, što bi radio? Danas, s 48 godina, bio bi u naponu kreacije, u naponu intelektualne moći. Stvoren za predvodnika našeg košarkaškog krda, predsjednika nečega, šefa nečega, našeg isturenog čovjeka prema svijetu, čovjeka prepoznatljivog ponajprije po radnoj etici - u suprotnosti s percepcijom tog zločestog i neinformiranog svijeta o nama. Ili bi se možda povukao u osamu, daleko od svih, razočaran svime što se događa, a na što ne bi mogao utjecati? Možda ga nigdje ne bi bilo, kao što nema Rađe, Vrankovića, Kukoča, Plećaša, Šolmana, Jerkova, Nakića, Knege... A vi sami nastavite niz.