Kad neki veliki korupcijski slučaj padne na sudu, prvi će se na udaru naći nepripremljeni tužitelji iz Državnog odvjetništva i Uskoka. Kad bilo tko čuje nešto što smatra da treba prijaviti, otići će u DORH i ispričati, pa neka oni provjeravaju. Kad se država treba sporiti oko četvornog metra zemlje, poslat će DORH na sud. Kad neki načelnik ne zna pleše li na rubu zakona prodajom nekretnine, zatražit će mišljenje od Državnog odvjetništva. 

Zadnjih godina te dvije institucije su postale neka vrsta Supermena. Oni trebaju uvijek biti tu, raditi bez pogreški, a ako i rade, uvijek ih se može omalovažiti da su u rukama politike. Kad se spomenu, prva asocijacija su superopremljeni, iskusni ljudi koji mogu uhvatiti koga žele, ako to zaista i žele. Glavni državni odvjetnik je ogolio tu percepciju emotivnim javnim istupom. Otišao je do te mjere da je pozvao Inspekciju rada da ih posjeti i zatvori kada vidi u kojim uvjetima rade. Po zakonskim propisima, za to i ima osnovu.

Cvitanov apel je tek sporadično došao do javnosti. Kao i podaci iz njihova izvješća. U njemu, osim nedostatka prostora, ljudi, kažu da nemaju novca za vještačenja, oprema se kvari... Njihovo izvješća pokazuju da Uskok na raspolaganju ima tek 20 miljiuna kuna godišnje, a cijeli DORH tek 312 milijuna. Kad se pogleda novac koji ide na plaće i 1636 zaposlenih, ispada da je prosječna plaća oko 8000 kuna. Više ima blagajnica u jednom lancu kozmetike u Hrvatskoj. A ti ljudi se moraju boriti s odvjetnicima koji njihovu mjesečnu plaću zarade za jedno ročište. Unatoč svim apelima, ni jedna stranka u svoj program nije stavila više novca za njih. Nedostatno financiranje je suptilno“vađenje zuba” institucije. Možda bi i bilo dobro da inspektori zatvore barem na jedan dan Uskok. Valjda bi onda svi postali svjesni problema.