Volim našu reprezentaciju. Jako! Njen sam gorljivi  navijač. Usnio sam noćas i san o hrvatskoj reprezentaciji...

Bio sam na tribinama i gledao dvoboj Hrvatske i Lihtenštajna. Dvaput smo vodili, golovima Eduarda i Rebića, no uvijek bi neugodni igrači Lihtenštajna izjednačili. Bila je to, u tom snu, bitna europska kvalifikacijska utakmica. Imala je Hrvatska sjajnu šansu četiri minute prije kraja, ali Eduardo nije pogodio. Završilo je 2-2 i Hrvatska je izgubila sve šanse za odlazak na europsku smotru. Probudio sam se tužan. U zadnjem trzaju tog neugodnog sna  sjećam se da sam se pitao;

- Je li moguće da nam je Lihtenštajn oteo bodove u kvalifikacijama?

San je prošao. Java kaže i pita se hoće li naša nogometna reprezentacija,  koju toliko volimo i na nju smo ponosni, danas-sutra doći u takvu situaciju da će joj probleme činiti i neki Lihtenštajn, San Marino ili netko treći iz donjeg dijela nogometa.

Nije da nije naša reprezentacija u svojoj povijesti imala grozomornih rezultata, remija protiv Malte, poraza protiv Gruzije, što li već ne? Ipak, tijekom kvalifikacija brzo bi se uspravila, popravila i na veliku većinu europskih natjecanja izborio bi se plasman.

Međutim, da se doista bojim da jednog dana nećemo upasti u situaciju  kada će nam nekakvi "lihtenštajni" raditi ozbiljne probleme, kada ćemo u kvalifikacijama već nakon dva-tri kola raskrstiti s ambicijom  odlaska na veliko natjecanje - bojim se!  Postane li hrvatska nogometna vrsta nekonkurentna u europskim i svjetskim okvirima nogomet me uopće više neće zanimati!

To bi me ubilo.

Koliko god sam uvjeren da je tako nešto nemoguće opet razmišljam o tome. Ovaj svježi dvoboj protiv Lihtenštajna malo me smeo, potakao strah.  Ma jest to prijateljska utakmica, ma istina je da smo igrali bez nekih glavnih igrača, opet bilo je to preslabo. Samo si zamišljam da  našu momčad stalno gledam u takvom grču. Samo da to ne doživim.

Nakon trajnog kraha naših klubova u europskim natjecanjima nestane li nam i reprezentacija biti će gotovo s nogometnom strašću u Hrvata. Koga još  mogu ostrastiti utakmice s nižerangiranim europskim klubovima koji izbacuju nekdašnje europske majstore kao što je bio Hajduk prije dvadesetak-tridesetak godina, nema strasti niti kada Dinamo prima porcije od europskih veličina. 

Strasti, one prave, natjecateljske, ima još samo kada igra Hrvatska. I zato ako mi reprezentacija postane nebitna i nemoćna  u europskom i svjetskom nogometu ništa me više oko nogometa  ne bi trebalo zanimati. Nisam tip koji navija za Engleze, Nijemce, Brazilce na velikim natjecanjima. Želim navijati  za svoje,  za Hrvate!