Teško mi je nekad shvatiti te ljude, ja bih volio da imamo probleme koji imaju oni i da s njima razbijam glavu. Pričali su to prijatelji koji su s obiteljima pobjegli iz ratnog vihora iz Slavonije u bogatu Njemačku. Nijemcima se tako omaklo slušajući priče iz Hrvatske kako ni njima nije lagano. Benzin je poskupio, inflacija je bila nekoliko posto, nezaposlenost i socijalne razlike su skočile nakon ujedinjenja dvije Njemačke.
Prolazi to kroz glavu, danas, kad imamo probleme na kojima smo tijekom rata zavidjeli Nijemcima. Pa se neki dive mađarskom dizanju zida za izbjeglice, a po raznim komentarima se može naći i kako bi dobro bilo da Hrvatska isto napravi. Jer “i kod nas je nezaposlenost, nema novca nizašto, kako ćemo mi s njima, druga je to kultura”.
Nakon što smo se
obvezali primiti nešto više od 700 izbjeglica, sad prijeti novi val nakon
dizanja mađarskog zida. Najbolje bi se bilo ograditi, uplatiti koju
donaciju Crvenom križu, reći “jadni ljudi” gledajući vijesti. Ali imati
nekog Sirijca ili Iračana kao susjeda, to je već druga stvar. Zidovi nisu
nikad riješili ništa, od Berlinskog pa do onog u Izraelu ili u SAD-u, pa
neće ni ovaj mađarski. EU dočekuje val izbjeglica nespremno, a Hrvatska je
vjerojatno jedna od manje spremnih članica. Nemamo čak ni strategiju kako
privući novac od EU za pomoć tim ljudima i nju treba hitno izraditi.
Napraviti planove za privremena naselja, ali što je važnije, program
integracije za one koji možda požele ostati. A najvažnije, raditi na
svijesti u društvu da su ljudi koji stižu ostavili sve što su mogli
spašavajući goli život. I da nisu Sirijci, Iračani... Nego ljudi. Za koju
godinu, dok se snađu, vidjet ćete, imat ćete što naučiti od njih, počevši
od izvrsne kuhinje pa do jednistvenog i skromnog načina života. Najgore
što im se može dogoditi je da ostanu u getu. Tada problemi iskrsavaju
godinama poslije, u drugoj generaciji. Na to treba misliti danas.