Dovoljno je zamisliti Balića kao izbornika i odmah si u svršenom činu shvaćanja da su on i Goluža prijatelji.

U sekundi imenovanja gotove su rečenice da se promijenio, da je zaboravio stara prijateljstva, da što glumi autoritet kad se odavno znaju... Te rečenice samo nisu izgovorene, ali su kao odapete strijele koje neopozivo lete ka cilju. I možeš sto puta biti Balić, neće svi biti sretni tvojim radom. Ovo što sad proživljava Goluža čeka te ili zbog igrača ili zbog vršnjaka kojeg nisi uzeo u stožer, trenera čijeg igrača nisi pozvao.

Nisi li Sir Alex ili Pepsi Božić, preuzimanjem momčadi počinje tvoj pad. A ni uspon nije torta sa šlagom. No s druge strane, nakon nekih poteza život je kao podigravanje kralja pod desetku u beli. Ne pozoveš Balića i znaš kako to ide. Osvojiš li naslov, ma da je cijelom svijetu jasno da bi ga s Balićem osvojio lakše, ti si kralj. I Baliću ne preostaje ništa nego da se poklopi ušima. Zabrljaš li, a nisi poveo Balića, da svi eksperti svijeta stanu u tvoju obranu i kažu da ga nisi trebao voditi, navijači te u većini slučajeva napadaju. Zapravo, ovo što Goluža “frkće” na dio novinara je super. Ni pudlice ni zen budisti ne osvajaju trofeje u borilačkom sportu s loptom. Kakav je bio kao igrač, takav je i kao trener. 

A najbolje bi bilo da Balić i Goluža kavu popiju još tijekom turnira. Jer to što njih dvojica trenutačno “frkću” jedan na drugoga, to je kao da su bijesni zato što je voda mokra. Ako im je suđeno da se pomire, bolje odmah. Nije li im suđeno, jebi ga. Što se vječne ljubavi tiče, voljet ćemo ih i takve. Obojicu. S obrazloženjem da baš da nisu takvi kakvi jesu, ne bi ni bili to što jesu. Što se tiče ljubavi, kako rekoh, to ovisi o rezultatu. Dečki, obojica, učite od Gopca.