Bivši sam ovisnik o cigaretama i znam koliko je teško Ćiri ostaviti se adrenalina, kamera, mikrofona, reflektora. Tako dobro to znam da sam mu prije više od deset godina, nakon što mi je nezadovoljan nekim naslovom urlao: ‘Nikad ti više neću dati intervju’, mirno rekao: 

‘Naravno da hoćete, to je jače od vas’.

Onda je poludio i urlao da mi sad stvarno više nikad neće dati intervju, na što sam jednako mirno dodao da ga namjerno još i provociram, jer i on i ja znamo da je to jače od njega. Poludio je da se to ne da opisati. Koju godinu poslije dobro smo se svemu tome nasmijali. Ili, da to svedemo na razinu nas običnih smrtnika.

Znamo koliko je teško ustati od stola u kafiću i otići iz dobrog društva. Hajde, budi karakter, ista ekipa i tako te sutra čeka na istome mjestu, ustani i idi kući. Ako to ne možeš, a malo tko od nas zadnju rundu ne pije pet puta, onda moramo razumjeti koliko je teško ustati s klupe. Jer ustaneš li s klupe i odeš, to je to, više te nitko ne čeka, nema te. Bez veze je reći da se ispadanjem iz lige raspada Ćirina karijera.

A ni rečenica da on sad odlazi nije bitno pametnija. Od ‘82. je vječan. Pa je vječan i od ‘98. Pa je i u Iranu i u Bosni izvodio narod na ulice. Da zauvijek to raščistimo. Ćiro ne može otići. Ćiro je vječan. Preuzme li, zbog svoje ovisnosti, klub u najnižoj ligi na Fifinoj ljestvici najniže rangirane države, i onda bude zadnji na tablici, ne zabije li njegov klub ni jedan gol, a prima deset po utakmici, Ćirin ukupni rezultat bit će manji samo u očima ljudi kojima tuđa muka treba više od kruha.

Nebitno je jesu li mu momčad sastavljali Boban, Šuker ili tko god, i sve one priče koje su ga pratile sve ove godine. Svi zavidni mogu se na glavu postaviti. Piše se njemu. U svakoj birtiji u kojoj sam bio ima najmanje deset Federera i Messija i najmanje sto Blaževića i Fergusona. Ali Ćiro ne da je mogao biti Ćiro nego to i je. Nije bio nego je. Nikamo on ne ide, ni nakon smrti.