Klinci koji su u srijedu norili po cijeloj Hrvatskoj, a stvarno su oštećena generacija, osim za reprezentaciju nemaju za koga navijati. Trebali bi biti igrači, ne navijači. Ne nužno sportaši. Igrači u širem smislu. I najmanje što za njih možemo napraviti je da ih poštedimo troškova tuđe rekreacije, pokušaja spašavanja liga i klubova koji se spasiti ne mogu.

Isti dan su Dinamo i Split igrali finale Kupa. Mislim da smo sve vidjeli. Možemo se dogovoriti hoćemo li to zvati mazohizmom ili nadom, ali bojim se da je finale pokazalo što od Dinama možemo očekivati u Europi. Hajde, neka bude bolja varijanta, nada. Da kao što je Split umalo izdržao i imao sreće, da Dinamo na jačem terenu, eto, izdrži i ima sreće ili da u nekom transu odigra jednu ili više utakmica nakon koje će se mediji baviti tajnom čovjeka koji se baš tada zatekao na klupi.

Norijada, Kup, a onda je Mirko Novosel konstatirao stanje. Žive HNS, Dinamo, Rijeka i Cedevita, sve ostalo se raspada. Bilo je u intervjuu i malo rasprave o uspješnosti privatnog protiv društvenog kapitala. Novoselova teza je da talentima i tradiciji fali samo sistemsko rješenje da bi hrvatski klubovi bili u samom vrhu. Ha, malo je teško kontrirati čovjeku koji je upravljao procesima, osvojio više trofeja nego što ti imaš godina, a imaš više od četrdeset, ali ne slažem se. Da svu dobit Hrvatske lutrije daš sportu, da sav porez koji naplatiš kladionicama proslijediš sportu, ma čak i da uvedeš “regulativu” iz Titova vremena, da ovima što upravljaju klubovima stalno zatvor visi nad glavom, ne bi bilo dovoljno.

Odrasli su nostalgični. A djecu em ne možeš prevariti, em nemaju pojma o vremenu kad su se tjedno mogle odgledati samo dvije utakmice, nedjeljom i srijedom. Danas pitaš dijete za koga navija, a mali kaže za Barcelonu. Koliko se to može pobijediti, toliko ima smisla boriti se za spas svih sjećanja koja blijede. Gledam te klince i mislim si, dajte im da se nečim bave jer oni nisu navijači. Ako je zbog navijača, danas se sport nema za koga spasiti.