Ako ništa drugo, humanitarnom akcijom za spas Vaterpolskog kluba Mladost ili Košarkaškog kluba Split saznali bismo kome i koliko vrijedi najtrofejniji vaterpolski klub na svijetu ili trostruki europski košarkaški prvak.

Malo je nezgodno što tržište za sve ima broj; i zainteresiranih ljudi i novca koji su spremni izvaditi iz džepa za nešto neprocjenjivo. Ali možda bi vrijedilo probati.

Referendum nije dobar kao humanitarna akcija. Mnogo ljudi ne zna kako se puni proračun pa misli da je država svemoćna, da i gradovi imaju love za sve, ali iz hira ne daju. Na referendumu bi ljudi lako izglasali da se klubu daju pare, pa čak i pare koje ne postoje. Ili bi poslije bilo natezanja kome oduzeti lovu kojom se spasio klub.

Referendum za spas kluba bio bi nalik maloj grupi koja napravi taman dovoljnu buku da gradonačelnik ili tko već izvadi pare svih nas, često samo da bi agonija davljenika kojeg se ne da spasiti još malo trajala, a svi mi dugovali više nego prije akcije spašavanja. Ali izvaditi lovu iz svog džepa…

Humanitarna akcija rekla bi istinu koliko i interesna privatizacija. Ako bi istina bila da milijun ljudi iskešira više nego dovoljno love da svi klubovi ove zemlje žive u obilju, super. Ako. Neka umjesto sponzora na dresovima nose natpis "Hvala, ljudi!".

Neki sportovi nisu toliko popularni da bi zarađivali. TV i internet su kvalitetu publici dali kao demokraciju, da ljudi klikom glasaju kao novčanikom.

Vjerujem da bi više ljudi voljelo da im država ili grad plati nekoliko "pay per view" kanala, da mogu gledati sport koji ih stvarno zanima, nego da država i gradovi njihovim novcem plaćaju sport koji ih ne zanima.