Brada Gilberta nije bilo lako voljeti, i baš ga i nisu voljeli. Ni Amerikanci. Napisao je knjigu “Winning Ugly, Mental Warfare In Tennis” (u slobodnom prijevodu “Pobjeđivati ružno, Mentalni rat u tenisu”). Velikane je pobjeđivao rijetko, ali svi s kojima sam razgovarao slažu se da je iz tenisa izvukao najviše što je mogao.

Čovjek kojega je Bog pomazao, McEnroe je rekao da Gilbert uspješno suparnike odvlači na svoju razinu igre. Na četiri najveća nije otišao dalje od četvrtfinala, osvojio je dvadeset turnira. Dogurao do četvrtog mjesta rang-liste. Poslije je, kao trener, Agassija spasio od samoga sebe, od Agassija, pomogao mu je da postane ono što pomazanik može postati, što Gilbert nikad nije mogao.

Da Karlović nije naš, morali bismo ga poštovati, ali ovako ga jednostavno moramo voljeti. Ni njega Bog nije pomazao, ali on je otišao daleko iznad, recimo, bivanja 12. ili 13. igračem neke američke košarkaške momčadi. Ne bi bilo u redu reći da čovjek iz top 100 nije talentiran, ali, razumijemo se, Karlovića nije Bog dodirnuo kao što je pomazio Federera, Samprasa ili Borga. Ali naš frajer ne samo da nije cmizdrio zbog svoje sudbine, nego je rad prigrlio kao što dijete grli najdražu igračku. Često se kaže da je bolje igrati tenis ili košarku, nego raditi u škveru ili na traci, no tko god je barem nekoliko dana proveo u društvu sportskih “šljakera”, zna koliko je to gorak kruh. Slabost te svaki dan mami da odustaneš, život doda malo bolesti i tako dalje, ali ovaj se ipak ne da.

Zato naslov nije samo figura. Po Karloviću bi trebalo nazvati neku nagradu za upornost, žilavost, koju bi svake godine dobila sportašica ili dobio sportaš koji je imao sve uvjete da izgubi, da se preda, ali se popeo ili na sam vrh, ili blizu vrha, a pri tome je ostao i čovjek i sportaš. Da Karlović nagradu nazvanu po sebi doživi, ma ne za života, nego dok još igra, ne bi bilo pretjerano. A sad, zamislimo samo da za klub koji nije Dinamo ili Hajduk igra osam “Karlovića”. Za njih bi navijala cijela Hrvatska.