Ma ne Poljud, pet stadiona ima rezona nazvati po Tomislavu Iviću. Grad? U redu. Da dobije deset trgova, dvadeset ulica i po spomenik gdje god je sjedio na klupi, sve u redu. Ali ovo nije kritika ekipe koja je ustanovljavanjem nagrade odlučila oživiti štovanje trenerskog poluboga Ivića, samo konstatiram da u Hrvatskoj zasad nema uvjeta za osvajanje nagrade.

Može se sad prigovoriti da je u Ivićevo doba komesar mogao narediti da tog i tog trenera, ili trenere, nitko ne smije ni krivo pogledati, a kamoli smetati u radu. Pa bi to onda bila i kritika doba, u kojem bi nagrada nazvana po trenerskom velikanu imala smisla.

Danas bi, što je pak kritika našeg doba, ili nije ni kritika, opet samo konstatiranje stanja, više rezona imalo utemeljiti Mamićevu nagradu. Tu ima uvjeta i za osvajanje i dodjeljivanje nagrade. Definitivno, na nacionalnoj razini bila bi to Maminjova nagrada, a na regionalnim, sve dok se u nekoj sredini ne pojavi Mamić veći od Mamića, dodjeljivale bi se Nagrade malog Mamića. Svi ti butikaši koji su zakupili ili kupili kakvog mulca...

Pa neki nisu baš dobili ponudu koju ne mogu odbiti, ali im je rečeno da bolju ponudu za preprodaju juniora neće dobiti. Nisu to uvjeti za rad u kojima bi trener mogao zaslužiti Nagradu Tomislava Ivića. To je kao da organiziraš boksački turnir, ali da je svima zavezana bar jedna ruka, pa onda najboljem od njih daš neku nagradu. Još gore ako su dvojici od desetorice ruke slobodne. A onda, prije malo manje od deset godina, naručio sam anketu u kojoj su treneri trebali odgovoriti koje su stručne knjige pročitali u posljednjih nekoliko mjeseci, zašto baš te i kako su znanja primijenili na svoje momčadi. Sjećam li se dobro, nula bodova.

A čovjek po kojemu je nazvana nagrada išao je po znanje na kraj svijeta. Sigurno je da nema uvjeta za natjecanje za nagradu, a diskusija bi možda pokazala da odavno, još je Ivić bio živ, nema ni dostojnoga kandidata. Narod, navijači, zaslužuju i Ivića i nagradu nazvanu po njemu. Liga ne zaslužuje.