Prije pet godina možda je bilo rano za pohvalu Akademiji Krpan i Babić. Iako su raščistili šikaru i, umjesto da budu menadžeri ili otvore kafić, pokrenuli školu nogometa. Sad su dva djeteta doveli do reprezentacije, na radu nema mrlje, kod njih i radnička klasa i doktori vode djecu na treninge, i budi mi dopušteno poželjeti im da dovrše posao koji je Šuker započeo, ali, iako je bio sve, pa i brend, nije izdržao do kraja. Čujem, počelo je.

Sjedim u Osijeku s društvom i kažem da se nadam da će akademija prerasti u klub. Koji će, nakon natjecanja samo u dječjim i juniorskim ligama, početi u najnižem seniorskom rangu. Da će u njemu u početku igrati samo dečki koji su u akademiji od djetinjstva. Ili da će si sami nametnuti pravilo da na terenu mora biti devet igrača poniklih u akademiji. Da će napredovati do prve lige i na kraju osvojiti prvenstvo. Kaže ekipa, akademija je počela puniti Elektru. Ma super, niželigaš po mjeri. Bio sam tako sretan da sam zavrnuo rundu.

Dosad smo u Hrvatskoj vidjeli klubove koje smo financirali mi porezni obveznici. Pa klubove koje bi financirao neki lovaš. S namjerom da to preraste u samoodrživ posao, ili da poslije njega bude potop. Ali još nismo vidjeli klub koji bi netko pokrenuo od nule, koji bi s dječurlijom počeo u najnižem rangu, koji se nikad ne bi zaduživao tako da učenik drugog razreda srednje ekonomske kuži da kredite nikad neće vratiti…

U ime svega što nogomet u Hrvatskoj može biti, volio bih da Babić i Krpan uspiju, da konačno svi vide kako se to radilo i radi se u Njemačkoj, Engleskoj i zemljama čije klubove gledamo od četvrtfinala Lige prvaka. Ne želim im sitnožicarski ligaški uspjeh nego da iz temelja podignu projekt koji će više ostaviti cijeloj naciji nego na ponos samo svojoj djeci i unucima. Uz malo sreće dobit ćemo klub za koji, kao i za reprezentaciju, navija cijela Hrvatska. Babić i Krpan imaju šansu da za njih i njihove klince navijaju i suparnički navijači. Treba nam cijela liga klubova koji su krenuli od nule.