Najljepši ishod na svijetu bio bi da Mario Mandžukić prvo umirovi Gigija Buffona, a onda i, koliko god to najmanje 1.000,000.000 ljudi teško podnijelo, i Lea Messija.

Naklonjen sam velikanima. Što su stariji, to sam im naklonjeniji. Pa mi je malo teško gledati kako Buffon naživo umire na terenu, čak i ako ga u penziju tjera Olićev nasljednik i u Bayernu i po fanatičnom, beskrajno upornom pritisku na suparničku obranu, pritisku bez lopte. Ali tako to ide. Padaš, recimo, zato što više nisi gladan. Ne da ti se. Pat Cash je jedan od najboljih primjera. Ali ako si i Sampras ili Federer, nikad ti dosta naslova, padaš zato što tijelo može izdržati konačan broj servisa, ili, ako si Nadal, padaš jer gležnjevi, koljena i kralježnica mogu izdržati konačan broj naglih promjena smjera kretanja. Zato bi mogao pasti i Messi. 

Tijelo preklinje, želi se odmoriti, ali tko bi se pred milijardom navijača i neutralnih štovatelja gladnih njegovih majstorija, i milijardama sponzorskih dolara na razne načine ovisnih o tim majstorijama, usudio staviti ga na klupu protiv nekakvih španjolskih fenjeraša? Tijelo preklinje, ali i pamti, i ponekad se neopozivo pobuni protiv čovjeka, pa makar čovjek bio polubog.

Ako si Beckham, nakon što se ozlijediš, dobiješ najbolje moguće liječenje. Jučer netko dobio Nobela za tu metodu, ili se metoda još i ne primjenjuje, testira se, ali previše je para u igri da ti to ne bi dobio. Beckham, Messi, Federer, papa, svejedno. Međutim, nakon neke točke više nema znanosti koja te može zakrpati. Ne znam je li Messi prošao taj prag, ali moguće je.

Olić je zaslužio osvojiti Ligu prvaka. Ako je itko zaslužio opaliti volej u suprotni kut i prešprintati krug oko terena u deliriju, on je. Opet, nitko od nas nema ništa protiv da to učini Srna, ili bilo tko od naših. Iz dna pameti, logike, kladio bih se na Real. Iz dna duše, navijam da Mandžukić pobijedi Ronalda. Želim da se ona o 11 na 11, a nakon 90 minuta pobjeđuju Nijemci, promijeni da 11 na 11 igraju pet godina, a na kraju Hrvat vodi Nijemce u pobjedu.