Uzor nam treba više nego što je Helen Hunt u filmu “Bolje ne može” trebao kompliment. Živimo mulj. Imamo političare koji godinama navode dio istine koji im odgovara svjesno zanemarujući cjelinu.

Što se ishoda za naciju tiče, crveni se jalovo svađaju s plavima, a dobra je oklada da i Milanović i Karamarko više energije troše na očuvanje svojih stranačkih pozicija nego na pobjedu u utakmici sa suparnikom. Crkva je doista jedina prava oporba crvenim i plavim nesposobnjakovićima, i zbog svega nabrojenog i nenenabrojenog hitno nam treba uzor, ljudina, div. Smatram da je vrlina obaveza jačega. A u ovom trenutku, od sekunde u kojoj je bilo jasno da će Hrvatska pobijediti Francusku, Goluža je jači od Balića.

Nakon sukoba poput ovoga Goluže i Balića pobjednik se obično naslađuje nad poraženim. A naslađuje se i rulja. Tako nam prokleto treba uzor, velikan koji će pobjedu, svjestan da je najveći trijumf upravo najbolje vrijeme za skromnost, iskoristiti da bude više od sportaša. I umjesto da pusti Balića da se znoji, da, skupi li snage napraviti prvi korak, razmišlja hoće li mu ruka ostati u zraku kao u ponoru, u ime morala nacije bilo bi super da Goluža pruži ruku. Ostane li njegova ruka u zraku, neće ostati u ponoru jer je friški pobjednik. Još bolje, ostane li Golužina ruka u zraku, značilo bi to da je Balić “majmun”.

Nije. Treba nam bilo što na čemu ćemo graditi budućnost. Veliko pomirenje ne može se narediti. Nikoga od aktera ne može se natjerati da se zavjetuje da će vječno činiti sve što je u njegovoj moći da, u ovom slučaju, rukometu bude bolje, da se djeca imaju u koga ugledati kako bi Hrvatskoj bilo bolje. Ali ostaje nada da će im to nametnuti njihova savjest. Doista nam trebaju uzori koji će nas sve natjerati da zbog njih, a u korist svoje djece, poželimo biti i budemo bolji ljudi. Hrvatska nema ekipu koja postiže tako velike uspjehe, a tako su skromni, kao rukometaši i vaterpolisti. Sad se nadam da će svoju veličinu uzdići na običnim smrtnicima nedostižne razine ljudskosti.