Da je Hrvatska igrala s Bugarskom i da je ostalo 1-1, ljudi bi bili nezadovoljni. Biti onako nadmoćan, a ne pobijediti. I sad treba biti barem mrvicu nezadovoljan jer ono nije bila Italija. Repka koja napucava loptu bez veze, negdje, ako je samo malo jače pritisneš ne može mirno iznijeti loptu na suparničku polovicu, ne može biti talijanska. Momčad koju je Hrvatska pobijedila u Palermu, da, to je bila Italija. Ova, milanska, stjecajem okolnosti igra za istu zemlju.

Mi tu samo malo navijamo. Većina s kauča. No generacije radi, želim tim dečkima da postanu frajerčine kao škvadra koja je svoje napravila 1998. Pa, Štimac nije bio svjetska klasa, ali koji put bi svjetske klase gledao toliko odozgo, samo što suparnika ne pita: “Pa dobro, hoćeš li ti barem probati nešto napraviti!?”. 

Boban ih je razbacivao oko sebe kao džudaš, kad je trebalo. Ma, da, mučila se ta generacija s osrednjim momčadima. Ali kad bi Šuker i ekipa, svjesni koliko vrijede, istrčali protiv ovih kao velikih, nema šanse da bi im se provukli. Generacija 1998. bi ovakvoj Italiji uvalila pet komada i tu bi pobjedu proslavila, eto, jer je red da se proslavi. To današnjoj momčadi želim. Ponekad mi se čini da najmanje četiri milijuna Hrvata u ovu repku vjeruje više nego što igrači sami u sebe vjeruju.

Unaprijed odbacujem argument da bih drukčije pisao da je Perišić zabio i drugi. Može se reći da to nikad nećemo saznati. A ja kažem da ne bih pisao drukčije. Ponavljam, da Englezi imaju Modrića, Kovačića, Mandžukića i Rakitića, njihov se izbornik ne bi smio vratiti kući ne dođe li najmanje u polufinale svejedno kojeg prvenstva. Tabloidi bi ga gnjavili više nego Beckhama nakon crvenog protiv Argentine.

Hej!, nije ovo kritika. Ovo je samo zapis vjere da ćemo brzo dočekati igru zbog koje će publika na mnoge utakmice ići mirno kao da deseti put ide gledati film koji joj se sviđa ili kazališnu predstavu. Ishod znaš, ideš uživati, zanima te samo kakva će izvedba biti ovaj put. Momčad imamo, a sad se nazire i igra.