Božo Petrov je položio prvi ispit za hrvatskog premijera.
Bez pitanja i rasprave, bez suđenja i bez prava na obranu, munjevito je izbacio Dragu Prgometa iz Nacionalnog vijeća Mosta, nakon što je saznao da se ovaj sastao sa Zoranom Milanovićem u stanu Ante Kotromanovića.
Što je, naravno, u hrvatskoj politici posve normalno, dapače preporučljivo.
Nešto vrlo slično Milanović je napravio Aleksandri Kolarić i Slavku Liniću, to je Tomislav Karamarko učinio Jadranki Kosor, a to je Vesna Pusić napravila Radimiru Čačiću, kad je u novinama pročitala da se on iz zatvora povezuje s Milanom Bandićem.
Odstrelili su ih po kratkom postupku.
E tako to rade hrvatski premijeri. Ili oni koji bi to htjeli biti.
Odstrel kolege
Ali opet, od Bože Petrova očekivalo se nešto drugo. Neki novi pristup, neki novi duh, novi moral i novi politički model.
Umjesto toga, dobili smo odstranjivanje neposlušnog kolege, koji danas izjavljuje da se sam Božo Petrov dan ranije tajno sastao s Karamarkom, ali nikome nije palo na pamet da bi i Petrov zbog toga mogao nastradati. Ono što je dopušteno šefu, nije i njegovim suradnicima ili sljedbenicima.
Međutim, nismo dobili samo taj Mostov prilog hrvatskoj demokraciji.
Dobili smo i poziv Bože Petrova na poništavanje izbornih rezultata kroz zazivanje vlade nacionalnog jedinstva u kojoj bi se zajedno našli i pobjednici i gubitnici, a politička opozicija spala na Sinčića i Bandića.
A dobili smo i tajne sastanke, zakulisne dogovore, sumnjive susrete po slastičarnicama, stanovima, kafićima, kapelicama i tko zna gdje još.
Fascinacija namještaljkom
Normalno je da takve stvari radi Karamarko, to je ipak njegovo prirodno stanište. Mračni zakuci, došaptavanje, podmetanje, huškanje. Nije to strano ni Milanoviću, za kojeg smo vidjeli gdje i na koji način obavlja postizborne pregovore.
A vidjeli smo i da je to postalo prihvatljivo i njegovim esdepeovcima koji su, prema pisanju Novog lista, ostali "fascinirani" namještaljkom Prgometu.
Ipak, Most je imao priliku promijeniti način na koji se danas vodi politika.
Kad već nemaju pojma što bi sami sa sobom i sa svojim mandatima, mogli su makar postaviti nove standarde transparentnosti.
Predložiti da se politički pregovori, barem za početak, vode u središnjicama, pa onda ako je moguće i pred novinarima i javnosti koja ima prava znati što se događa. I koja je, ne treba zaboraviti, i dala glas Mostu dijelom i zbog toga što joj je zlo od unutarstranačke demokracije po modelima HDZ-a i SDP-a. Ali i HNS-a.
Mogao je to biti prvi reformski prijedlog s kojim je Most mogao istupiti nakon izbora.
Špijuni u slastičarnici
A ne da njegovi čelnici novinare od početka zavlače pričama o putovanjima i bolovanjima, samo da bi ih onda hvatali po slastičarnicama i špijunirali po ministarskim mansardama.
Most je mogao iskoristiti jedinstvenu priliku na političkoj sceni da, na primjer, otvori demokratsku mogućnost svojim zastupnicima da sami odluče kome će dati glas.
Umjesto da slijede direktivu Bože Petrova. I onda umiru od straha da će se raspasti po šavovima.
To sigurno zvuči utopistički, ali ništa manje utopistički ne zvuči i prijedlog Mosta za velikom koalicijom na čelu s Petrovom. Pa zašto se onda ne bismo malo igrali utopije? Prije nego što se ponovno utopimo u ovoj nedemokratskoj močvari.
Most, dakle, ima dragocjenu, a možda kratkotrajnu šansu promijeniti političku atmosferu, retoriku, popraviti barem malo ustaljena pravila igre, prisiliti SDP i HDZ da izađu iz mračnih kafića i osvijetljenih stanova pred oči glasača.
Kad ih već ne može prisiliti da zajedno sjednu za stol.
Znalo se da je Božo Petrov neiskusan političar. Nažalost, propustio je - barem zasad - šansu da pokaže kako je on drugačiji političar.