Neće se ova Vlada raspasti barem dok ne provede privatizaciju. Ustvrdio je to nedavno profesor Ivan Rimac u jeku jedne od kriza vladajuće koalicije. Privatizaciju i novac koji se okreće oko nje vidi kao najjače ljepilo za vlast. Ovaj tjedan to se potvrđuje. I uz stalne sukobe, Vlada je prvo jednoglasno, bez ikakvog razloga, dan prije redovite sjednice održala telefonsku i preko noći skinula osam poduzeća s liste strateških. Među njima i ACI te Podravku. Već sljedeći dan donesena je odluka o prodaji udjela u Croatia osiguranju, Končaru, Sunčanom Hvaru i Eutelsatu (svjetskom satelitskom operateru).

O tome treba li nešto prodavati ili ne, već je prosuto puno tinte, pa tu raspravu ovdje ne bismo ni spominjali. Više ovdje zvoni na uzbunu brzina i način na koji se radi. Jer četiri tvrtke bi trebale biti prodane u samo mjesec i pol dana. Vlada je najavljivala analize, procjene i tek onda odluke o privatizaciji. Umjesto toga, dobili smo gotovo nikakva obrazloženja premijera Oreškovića, i to na lošem hrvatskom. Zašto je bolje prodavati brzinski petinu uspješnog Končara na burzi nego raspisati natječaj i tražiti partnera koji bi najviše ponudio? Zašto se računa i već je dogovoreno da i ostatak trećine Croatia osiguranja kupi Adris, a nije možda raspisan natječaj kao prvi put? Nema odgovora.

Za Sunčani Hvar barem postoji ponuda prikupljena od bivše vlade, a za Eutelsat hrvatski građani ne znaju ni što znači ni kakve (ne)koristi ima država od malog udjela. Sve u svemu, brzinski se želi prikupiti 200 milijuna eura. Možda Oreškoviću to izgleda normalno, ali Hrvati su se na takvim brzim privatizacijama jako opekli. A ova Vlada je brzinom prodaje četiri tvrtke vjerojatno pretekla i rokove po kojima je brzinski i s dogovorom prodavao HDZ u Tuđmanovo vrijeme. A zna se kako je to u većini slučajeva završilo.