Američki šef države Donald Trump neki dan je održao tradicionalni govor o stanju nacije na Capitol Hillu, uzvišenome mjestu američke predstavničke demokracije.

To je ono kad predsjednik iznese što je učinio u dosadašnjemu mandatu, što će tek uraditi i na koji način to planira. Svaka njegova izgovorena riječ se prati, procjenjuje, stavlja na vagu istine. Svaka Trumpova tvrdnja analizira se do najmanjeg detalja. Gomile političkih konzultanata angažiranih za medije, pa i vojske novinskih profesionalaca u razdoblju od nekoliko minuta postavi na platforme sve što je bitno u Trumpovu govoru.

A što je bitno kod netipičnog političara Trumpa?

Pa samo koliko je puta iskrivio istinu, izgovorio neku poluistinu ili, ne daj Bože, lagao ispred izabranih predstavnika američkog naroda. Sve u svemu, nabrojili su 30 sumnjivih, nategnutih, iskrivljenih tvrdnji iz Trumpova govora. Veći broj njih je već nekoliko puta ispravljan. Ali Trump ih svejedno koristi kao neupitnu istinu.

Političari, bez obzira na to odakle su, imaju jednaku rezistenciju na suočavanje s lažima. Ne priznaju ih. Čak ni kad je sasvim očita.

Jeste li ikad čuli Milana Bandića, Gorana Marića ili bilo koga drugog iz istog društva da se ispričava zbog izgovorene laži? Niste nikad. Naravno. Tehnički oni nikad ne lažu. Oni se prilagođavaju događajima, ljudima i pojavama. Pa kad ih ipak uhvatite da ne govore ni blizu istini, neka vama bude jako krivo. Njima sigurno nije. To je njihov posao.