Prije nepunih dvadeset godina, na vagi je bila hrvatska pamet.
Cijenu je pošteno odrezao tadašnji čuvar Državnog pečata, Ivan Milas, inače bivši pečenjar s bečkog kolodvora: kila mozga - dvije marke.
Danas smo na vagu počeli stavljati političare. Varaždinski gradonačelnik Goran Habuš svojih 110 kila žive vage procijenio je na automobil vrijedan 400 tisuća kuna.
Nova računica
A samo dan kasnije, na hrvatskoj Vladi dobili smo novu računicu. Ministar znanosti Željko Jovanović odredio je da rektori hrvatskih javnih sveučilišta ne smiju imati veću plaću od predsjednika Republike, premijera, pa čak ni od ministara.
Njihova plaća izjednačit će se s plaćom ministara. Preciznije, ministri će imati istu plaću kao rektori. Na toliko je, dakle, ovih dana procijenjen mozak. Kila mozga, jedan ministar.
Vrijedi o tome malo razmisliti. O tome da će akademski građani, doktori znanosti, ljudi s bogatom biografijom koji se nalaze na čelu sveučilišta zaduženih za proizvodnju hrvatske pameti, biti plaćeni isto kao, recimo, Tihomir Jakovina, Gordan Maras, Ante Kotromanović, Ivan Vrdoljak, Mihael Zmajlović i ostali ministri zbog kojih ova pamet mora bježati iz zemlje u potrazi za kruhom.
Jer, ministri su postali mjerilo stvari. Nitko, ma koliko obrazovan, pametan i kompetentan bio, ne smije iz proračuna primati veću plaću od njih.
Ima li razlike u uspješnosti?
Naravno, ima onih koji će odmah poletjeti i zaključiti kako su naši rektori očajni i kako su nam sveučilišta u rasulu i kako su oni sebi namjestili visoke plaće za poslove na kojima uopće nisu uspješni.
Ali, sve to može se primijeniti i na hrvatske ministre i Vladu.
Nekompetentni su, često tragično neobrazovani, neuspješni u svojim resorima, apsolutno previše plaćeni za rezultate koje pokazuju, dok njihov dolazak na tako visoko mjesto - i tako visoku plaću - ne ovisi o desetljećima usavršavanja i ulaganja u sebe, već isključivo o ulizivanju stranačkom šefu.
Doduše, nije ni to zanemariva vještina, ali opet ne doprinosi previše hrvatskom društvu i ugledu hrvatske države.
I što je najbolje, upravo oni koji zamjeraju rektorima da su se prethodnih godina izborili za svoje visoke plaće (14 tisuća kuna neto), istodobno sami određuju svoju plaću. I pritom bilo kakve zahtjeve za njihovim smanjenjem odbacuju kao jeftini populizam koji neće donijeti nikakve uštede u proračunu, a mogao bi čak naškoditi produktivnosti ministara i njihovu entuzijazmu.
Kao da su u Vladu ušli samo zbog plaće, a ne zato što su se sami prijavili na izbore kako bi obavljali poslove od javnog interesa.
Na vrhu lanca
Uglavnom, javnost je obaviještena o mjerilima prilikom određivanja plaće. Ministri su na vrhu hranidbenog lanca. Oni su kriterij kompetentnosti i odgovornosti, važnosti i kvalitete. Svi se moraju ravnati po njima, i nitko ne smije premašiti njihova primanja. Ma koliko škole završio i koliko knjiga pročitao.
A oni čak ne moraju imati ni visoku stručnu spremu, a o znanju stranih jezika da i ne govorimo. Pitajte Kotromanovića.
Naravno, na samom vrhu još je uvijek predsjednik Republike, kao vrhovni suveren. Njegov je slučaj ministar Jovanović posebno apostrofirao, nastojeći pojačati dojam tvrdnjom kako su neki rektori imali višu bruto plaću "čak i od predsjednika Republike Ive Josipovića", što je valjda trebalo zvučati užasno skandalozno.
Možemo se samo pitati kako bi zvučalo da je slučajno Milan Bandić postao predsjednik.
Ministar znanosti pohvalio se kako je ovom mjerom napravljena ušteda od čak pet milijuna kuna. A taj novac, kaže on, "možemo usmjeriti u zapošljavanje 25 novih znanstvenih novaka ili docenata koji ispunjavaju uvjete".
Dok su oni u protekle dvije godine zaposlili na stotine svojih partijskih drugova u ministarstvima i institucijama koje od njih nemaju Bog zna kakve koristi, a država još manje.
Ovo je ipak zemlja zvanja, a ne znanja.
Stoga uopće ne čudi što kila mozga vrijedi manje od 110 kila jednog lokalnog političara. Jer dok se ministri u plaćama izjednačavaju s rektorima, akademski građani peku roštilj u nekoj kanadskoj prčvarnici.