Utrka za 150-ak fotelja u Saboru, plaću od 15.000 kuna ili više, niz privilegija, jeftini gablec, četiri godine bezbrižnog odmora, blaženi položaj neodgovornosti i zaštićenosti - samo što nije počela. Zapravo, već je počela, samo se čeka da predsjednica odredi točan datum izbornog “dana D”. No to je, budimo realni, nebitno, iako se i oko tog datuma stvara fama.

Bez obzira na to za koji datum se odluči Kolinda, siguran sam da neće ostati zapamćen u hrvatskoj povijesti. Kao što više ne pamtimo kad smo na vlast postavili Zokijevu družinu. Jer po čemu dobrom ćemo uopće pamtiti Milanovićevu vladu? Pri tome ne mislim na populističke poteze, kojih se Milanović do jučer gnušao. Nisu napravili ništa bitno. Iako se hvale brojkama o rastu BDP-a, proizvodnje, izvoza i sl., svakome tko malo bolje promisli jasno je da Vlada tim trendovima (ako su ti podaci uopće točni) gotovo ničim nije pomogla. A Milanović se do prije mjesec-dva brinuo samo o tome kamo će na ručak, kako što prije i češće iz nekog nepoznatog razloga pobjeći u Rijeku i kako se odmoriti od nerada. Sad se promijenio. Ili su ga promijenili. I sad “Hrvatska raste”.

S druge strane, HDZ nam nudi “5+ Hrvatsku”. Zamamno obećanje za nas koji živimo u zemlji koja je proteklih desetak godina sakupila toliko jedinica da nam i čvrsta dvojka izgleda kao nemoguća misija. O peticama ni ne razmišljamo. Ali o tome razmišlja Karamarko. Pa nam, među ostalim, nudi pet posto veće mirovine, jednak rast BDP-a, obećava 5 milijardi eura iz EU fondova... Nudi, poput (pola) Čačića, 100.000 radnih mjesta. Već viđeno. I kune se u Tuđmana. Iako je bio na liniji Stipe Mesića, rodonačelnika detuđmanizacije.

I Zoki i Tomo računaju da smo sve to (i još puno toga) zaboravili. A tko zaboravlja, račune dvaput plaća.