Vjerojatno bacite pogled na aktualni SP u vodenim sportovima, ako ni zbog čega drugog, onda zbog toga što je “jako zanimljiv dio natjecanja onaj kad momci izlaze iz bazena”, što mi je reklo puno žena. 

Ovaj je SP ponovno potvrdio tezu da smo mi uvijek svjetski prvaci, bez obzira na to koji rezultat ostvarili na sportskom borilištu. U zaboravljanju i ignoriranju... Ima tome samo četiri godine, a čini se kao da ih je prošlo sto, ili čak da se nikad nije ni dogodilo, Duje Draganja je bio u dva finala na SP-u. Da bi sad, samo godinu dana nakon što se ostavio aktivne sportske karijere, plivao između politike i Ugande, a nema ga ni blizu plivačkog, ili općenito sportskog “establishmenta” u Hrvatskoj. 

Čak ni kako bi rekao osobno mišljenje kroz neki od medija kojih, fala bogu, imamo i previše. Epohalno dostignuće u zaboravljanju! Ili se možda čak radi o eliminaciji? 

Kao da kroz povijest vrhunskih plivača imamo stotinu, a ne koliko ih se može nabrojiti prstima jedne ruke. Moram priznati da mi nekako fali onaj njegov “tko vas j..., najbolji sam” stav, koji je, nenemetljivo ali očito, zauzimao prilikom svakog javnog istupa. 

Pretpostavljam da takav stav imaju svi uspješni sportaši u individualnim sportovima, ne bi bili uspješni da ga nemaju. Isti sindrom postoji “od stoljeća sedmog”, od slave do zaborava ovdje je malen korak, čini mi se manji nego igdje drugdje. Danas taj sindrom prati Duju, sutra će nekog drugog, takva su nametnuta pravila igre.