'Ljubav je tako kratka, a zaborav tako beskrajan', zapisao je pjesnik Pablo Neruda. 

No, ma koliko bismo željeli izbjeći taj zaborav, neizbježan je. Tu je, oko nas, u svakodnevnim primjerima. Recimo, mali Dario Šarić birajući devetku u Ciboni nije znao da je nekada pripadala Srebrenku Despotu, gotovo pa zaboravljenom košarkašu, ali prije svega – gotovo pa zaboravljenom čovjeku i prijatelju. Dugih 29 godina obilazim njegov grob kad god sam na Mirogoju, obilazit ću ga vjerojatno još dugo, i svaki je put na grobu bilo sve manje svjećica, a sve više otpalog lišća. 

Ove sam godine za sobom, malo iza Svih Svetih, ostavio jedinu goruću svjećicu... Nakon njegove smrti pokrenut je Memorijal, pa su igrane samo utakmice, pa je sve to pomalo i potiho otišlo u zaborav. Dugo, dugo nitko nije nosio Ciboninu devetku, ali generacije gledatelja, igrača, struke i vodstva kluba su se izmijenjale, taj broj nikad nije službeno umirovljen i sad je to, eto, devetka broj kao i svaki drugi. Osim za nas nekolicinu; moram priznati da me malo štrecnulo oko srca kad sam vidio fotku na kojoj predsjednik Lovrić, direktor Antunović i igrač Šarić ponosno stoje iza dresa s tim brojem. Ne znaju ljudi, nije ni čudo da ne znaju, nije im nitko rekao, nije im imao tko reći. 

'Ljudi umiru tek kad ih svi zaborave', rekla je Isabell Allende. 

Pa kad je tako, pokušajmo održavati uspomenu na Srebrenka, barem nas nekolicina, koliko god je duže moguće. Dragi Bog je velik, ali ima nezgodnu navadu da k sebi prerano uzima krive ljude.