Stvarno se više ne može reći što je u ovoj našoj maloj autističnoj zajednici sport a što nije. Je li politika sport? Je li pravosuđe sport? Je li Zdravko Mamić vs. Boban, Bišćan, Marić, Šokota, Šimić i ostali (zapravo Mamić vs. svi) sport? Jesu li slatkiši i slastičarnice sport?

Sudeći prema posljednjim danima - jesu. Makar su u tiskanim medijima to odvojene rubrike, politika, crna kronika, gastronomija, očito ne bi trebale biti.

Govorim, jasno, o nepravomoćnoj presudi gospodinu Željku Širiću, kojeg su ono od milja zvali Šir-Kanom, referirajući se na tigra iz “Knjige o džungli”, a sad je zavladala opća amnezija. Govorim i o stavu resornog ministarstva, u čije je ime pomoćnik ministra Petar Skansi rekao da “dižu ruke od nogometa” nakon pisma Fife, te tvornice novca i vrhunski licemjerne organizacije sklone korupciji i dijeljenju lekcija “ex cathedra”, o mogućim sankcijama reprezentaciji, govorim i o prizivanju demokratskih promjena u Dinamu, makar je jedna od prvih sportskih lekcija koje sam čuo od doajena Mirka Novosela bila da “u sportu nema demokracije”, pa sam tu malo suzdržan. Usput mogu plasirati još jednu njegovu: “gladan lav bolje trči”, makar je ovdje riječ o tigru.

Žrtvom nogometa, pravosuđa i politike ovom je prilikom ispala košarka, koja prvi put daje dva kluba na regionalni Final Four, a kako bi se ta nepravda ispravila, odmah je ta ista politika dala do znanja kako je spremna podržati kandidaturu za Eurobasket. Malkice mi ta financijska konstrukcija smrducka, svi bi stajali u redu za organizaciju kad bi se osam uloženih milja vraćalo brzo i lako, a povijest nas uči da je organizatora Eurobasketa itekako teško pronaći.

No to ne znači da ne želim Eurobasket pod nosom; Arenu vidim s druge strane rijeke. A na idući Eurobasket doći će sve zvijezde jer je izlučan za Olimpijske igre. E, to je za mene sport.