Djelovanje u sustavu u kojem se pobjede podrazumijevaju, a svaki je poraz trauma nakon koje slijede neprospavane noći, i za protagoniste i za okolinu, znači da veliki porazi ostaju zapisani u povijesti isto onako kako i velike pobjede ostaju zapisane u povijesti. Četverogodišnji život s Draženom u svlačionici Cibone i reprezentacije između 1984. i 1988. bio je upravo takav. A ako se napomene da je Cibona u tom periodu osvojila samo jedno prvenstvo SFRJ, znači da je poraza - velikih, bolnih i značajnih - bilo. S ove vremenske distance vjerojatno zvuči kao da falsificiram povijest, pogotovo mlađima koji nisu svjedočili tom vremenu i samo slušaju priče o nepobjedivosti, priče toliko karakteristične za život u Hrvatskoj, ali tako je.

Među tim porazima – Zvezda, Partizan, Jugoplastika – dva se posebno ističu ‘tajmingom’, načinom i posljedicama. Oba su bila 1986., u sezoni nakon što je Cibona osvojila trostruku krunu (prvenstvo, Kup i Kup prvaka) te se prometnula u domaću varijantu ‘Dinastije’, tada popularne američke sapunice značajne po tome što je bila prva beskrajna serija koja je učinila ogroman, kapitalan, korak prema dobrovoljnoj debilizaciji gledatelja. Cibona se, dakle, u jednoj jedinoj godini pretvorila u sportsku i medijsku mašineriju. Sličice nas igrača izlazile su u čokoladicama i žvakama, Dražen je barem jednom tjedno bio na naslovnicama novina i sami smo, kao i svi oko nas, bili uvjereni u vlastitu nedodirljivost. Dok nismo naletjeli na Zadar u trećoj utakmici finala doigravanja, ostali bez naslova nakon 110-111 u dva produžetka i postali svjesni ranjivosti. Potom Cibona više nije osvojila naslov prvaka SFRJ.

Drugi takav poraz zbio se poslije samo nekoliko mjeseci, na reprezentativnoj razini, u polufinalu SP-a u Španjolskoj. Reprezentacija SFRJ imala je, 50 sekundi do kraja, prednost od devet poena protiv Sovjeta, primila je tri trice i u produžetku izgubila 90-91. Ukupno, dakle, dva poena, dva šugava poena koja i danas izazivaju noćne more. Tako je to s porazima koji se događaju jednom u sto, ili jednom u tisuću, slučajeva. Sastavni su dio sportskih karijera, čak i najvećih sportskih karijera. Pa i Draženove karijere. Samo što je on imao takvu mentalnu snagu da se jutro nakon tih poraza dizao s odlukom da mu se više nikad ne dogode – baš je u tome razlika između njega i svih nas ostalih.