"Sjedi Puškin u svojoj sobi i razmišlja: U redu, ja sam genij. Gogolj je također genij. Ali i Tolstoj je genij, i Dostojevski, pokoj mu duši, također je genij! Pa gdje je tome kraj? I tu je priči kraj....".

To je citat Danila Harmsa, jednog od rijetkih pisaca koje je Milanović spominjao u Saboru. Ruski klasik glasovit je zbog besmislenih, zaumnih rečeničnih konstrukcija, u kojima ga hrvatski premijer, zadnjih mjeseci, ubrzano sustiže. 

U drugoj godini mandata Zoran Milanović odustao je od latinskog jezika u službenoj uporabi, 44 godine nakon Katoličke crkve (latinska misa zamijenjena je misom na narodnom jeziku 1969.godine, puno desetljeće nakon glasovitog Koncila), ali je latinske doskočice zamijenio dosad neviđenim metaforama na narodnom jeziku. 

Čini se da je pogriješio. Te metafore, naime, imaju ozbiljni manu u odnosu na latinske sentence. Latinski se mogao prevesti na razumljiv hrvatski, no čuveni premijerovi "zoranizmi" - ne mogu.

Milanovićeve su metafore najčešće dvodijelne. U prvom dijelu rečenice navodi se neki običan, trivijalan, svima poznat objekt: "tjerali ste lisicu", da bi se u drugom zamijenio nepoznatim, hiperboličnim, katkad i dijaboličnim finalom - "a istjerat ćete King Konga". Ili: "Što ti vrijedi ako u Sabor doneseš Grace Kelly..." pa onda ide drugi dio "a izađeš s nekim... čudovištem". Slavu je dosegla i krilatica: "mi nismo guske u magli, mi smo Airbus u magli...".

Milanović ima i jednostavnih stilskih figura. "Ptičji rezervat", "slučajna država", "najbolji državnici dolaze u mandat nespremni"... 

Iz mnogih njegovih figura iskrsava, pak, staleška slika svijeta. U Chicagu je, družeći se s vrhom NATO-a, rekao da je to "najbolje društvo na svijetu", Hrvatsku u EU opisuje kao nekoga tko igra u NBA ligi, dok HDZ opisuje kao stranku koja igra "balkansku treću ligu", Vladimira Ferdeljija opisao je kao pripadnika "trećeg ešalona."

Valja napomenuti da su uspješni hrvatski političari uvijek, ali uvijek, baratali kratkim, jezgrovitim i sadržajnim sloganima. Vladko Maček smislio je formulu "tuđe nećemo - svoje ne damo", koja je bila tako efektna da mu je Josip Broz Tito popalio. Tito je također imao pamtljive slogane "Trst je naš", "čuvajte bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka", itd. Stjepan Radić smislio je dvije "ne srljajte kao guske u maglu", i "popovi-lopovi" (često se zaboravlja da velike hrvatske stranke nikad nisu bile klerikalne). Franjo Tuđman na prve je izbore izašao s genijalnim sloganom "Zna se", u koji je doslovce svaki Hrvat mogao ugraditi koju god je fantaziju htio.

Ovih je dana, inače, jedan "visoki izvor" blizak vladi, Jutarnjem listu dao izjavu prema kojoj je odluka suca Turudića da Njemačkoj izruči Josipa Perkovića, "državni udar vodenim pištoljem"... Ima li, nakon ove analize Milanovićeva idioma, još ikakve sumnje tko je visoki izvor koji je Jutarnjem podario svu raskoš svoje bujne metaforike?

Možete li i Vi smisliti neku metaforu kao naš premijer? Cijenjene ponude, molimo, ostavite kao komentare ispod teksta: Nešto tipa: "Ušli smo u mandat kao Denis Rodman, a sad samo na polovici kao da je četvrtinka, a nigdje nema violinskog ključa". Upišite se i vi u književne klasike - izbacite neku harmskovsku ili bar milanovićevsku dosjetku!