Kako sve lošiji Dinamovi suparnici s Maksimira odnose više nego što je prosječan igrač u kladionici spreman prihvatiti, sve sam optimističniji. Ma ne samo da je navijač koji se ne kladi otupio i na “iks” s Realom i na “iks” s Folom, nego je već ogromna većina nacije otupjela i na slike ležernog Zdravka Mamića i onog ešalona oko njega.

Ono što se stvarno traži, biznis sagrađen na nogometu, ne možeš graditi na utakmicama svenarodnog zajedništva, kakva je bila tekma Dinamo - Hajduk. Premalo ih je. Da to ne možeš, vidjelo se već na Dinamo - Fola. S druge strane, jedinom biznisu koji danas u nogometu postoji, prodaji igrača, publika uopće ne treba. Dobro, lijepo je da je ima, ali prava publika je na desetak ili dvadesetak metara od Maminja. I te se publike ishod tiče taman koliko im Dinamov plasman u Ligu prvaka može izbiti love iz džepa, ili koliko rano Dinamovo posrtanje može izbiti para iz Mamićeva ili igračeva džepa. Radi se o istim igračima, ali eto, skuplji su ako igraju u repki, neki bonus moraš dati ako su u Ligi prvaka, ako su zabili koji gol u Ligi prvaka...

Kao što kipar zna što može napraviti od kamena, tako i menadžeri, i sportski direktori, i treneri znaju što mogu napraviti od igrača. OK, bio je sebičan, nije dodao, ali vidjeli su što ih je zanimalo i što će od njega postati kad uklone višak sebičnosti, soliranje za menadžere. A kao što su se poljoprivrednici i razni privrednici navikli na cikluse, na bolje i lošije godine, tako se i ovi naši biznismeni s maksimirskog zapada ne nerviraju previše, koliko god se njihova nervoza dala i brojem izraziti. Po svemu sudeći, do daljnjeg na stadione ne treba ići kao na stadione nego kao u kazališta. Gledati poznate komedije i drame, kojima se, istina, ne znaju ishodi. Odeš na tekmu, ali nema šanse da se nerviraš. Još samo malo fali pa da utakmice gledamo kao što čitamo horoskop u novinama. Ne zato što vjerujemo u to, nego jednostavno da vidimo što ovaj put piše. Idemo na stadion da vidimo što će ovaj put izvesti ili izvaliti.