Otkako je Kukoč u Barceloni 1992. godine prije prve utakmice s Dream Teamom rekao da Hrvatska ne ide tek po pobjedu, nego pobjedu sa što većom razlikom, čekam da neka hrvatska repka, koja nije rukometna ili vaterpolska (tu Hrvatska ima momčadi snova), ide na velesilu i da u ozbiljnoj zafrkanciji može reći da ne ide samo pobijediti, nego pobijediti sa što većom razlikom.

Nije mi žao što Ćiro nije izbornik. Istina, s ovom momčadi ispred sebe Ćiro bi napravio show kakav kugla zemaljska ne pamti. Ono, da se ne zafrkavamo, Brazilu nije svejedno. Pa posljednju njihovu momčad koja je osvojila naslov gotovo su kamenovali jer nije na proslavi ostala koliko su navijači mislili da dolikuje. Koliko god da smo “lud” narod, mi vjerojatno ne možemo ni zamisliti što bi bilo da Hrvatska pobijedi, a kamoli što bi bilo da pobijedi, recimo, 2-0 ili 3-1. A Hrvatska ima momčad koja ne mora, stvarno ne mora, ali može pobijediti Brazil. E, da je Ćiri ova momčad i da je svima nama Ćiro u naponu snage, s takvom momčadi...

Sudbina je htjela da Ćiru san trenerskih snova, imati Modrića, Mandžukića, Rakitića, Kovačića, Srnu i ostale, zatekne u Tuzli. I to u Tuzli u kojoj se mora baviti predsjednikom kluba, nedoraslim i znatno slabijim od Ćire. U tim stvarima, maestralan kakav je oduvijek bio, Ćiro je znalački odradio ulogu najavljivača spektakla.

Nije na Kovaču i momčadi da se ponašaju kao boksači prije meča. Ali ako je i na kome na ovom svijetu da najavi da će Hrvatska u Brazilu osvojiti naslov, onda je Ćiro upravo idealan za to. Zato što ga nitko ne shvaća ozbiljno ili ga barem ne shvaća toliko ozbiljno da bi to bio pritisak na momčad za koju navijamo.

A opet, lijepo je imati najpametniju dvorsku ludu na svijetu, ludu koja stjecajem nesretne sudbine nije pregazila Brazil u finalu 1998. godine, a baš su bili zreli da ih se pobijedi. Ludu koja će diskretno liječiti kompleks bivanja svima neugodnim suparnikom, nikad konačnim pobjednikom.

Zato, Ćiro, publika te zove, zove, pomozi, Ćiro...