Želim raditi i od rada živjeti. Sama ta sintagma uopće ne bi trebala postojati u normalnom društvu. U društvu koje to podrazumijeva. A kod nas je postala izvrgnuta sprdnji. Jer zna se da je puno lakše povući vezu, puno normalnije uhvatiti krivine i tražiti način kako se prikrpati na neko lagodno mjesto, bio to proračun ili more i sunce. A oni koji su to uspjeli slave se kao oni koji su se dobro snašli.
I to se prelijeva od vrha države do posljednjeg malog mjesta. Izbornik Zlatko Dalić je išao suprotnim putem sa svojim igračima. On je sve što je postigao, postigao svojim radom, i kod kuće i u inozemstvu. I prije nego što se Hrvatska popne na tron nogometnog svijeta, postavio je zasluženo rad na pijedestal na koji pripada. A to poruka bi trebala ostati i kad se osuše ulice od prolivenog piva, a navijački dresovi završe složeni i oprani u ormarima.
I zato je važna bez obzira na to hoćemo li biti svjetski prvaci ili završiti na drugome mjestu. Za pošten i kreativan rad koji gura zemlju naprijed krucijalno je povjerenje koje se dugo gradi, a lagano gubi. I to u svim društvenim odnosima.
Bez povjerenja građana nema uspješne Vlade, bez povjerenja nema dobrog odnosa između poslodavca i radnika, pa na kraju ni skladnog braka.
A povjerenje se ne može steći ako svako gura u svojem interesu, oslanja se na to da ruka ruku mije i kratkoročne probitke, a stručnost se mijenja podobnošću i klijentelizmom. Dalić je pokazao da se može i bez toga te mu zato svi vjerujemo, pa čak i kad pomislimo da je kratkoročno pogriješio.
Recept je bolno jednostavan i iznimno ljekovit za cijelo društvo, a toliko se izbjegava primijeniti. Nakon što Dalić i dečki odrade svoje, a euforija utihne, nemojmo zaboraviti tu važnu poruku. Da napokon imamo zemlju u kojoj nitko neće spominjati da želi raditi i od rada živjeti. Jer će se to podrazumijevati. I biti temelj na kojem će se graditi uspješnija Hrvatska.