Vjerojatno znate priču o Benjaminu Buttonu, baltimorskom aristokratu, čiji život teče obrnutim smjerom. Dok svi oko njega odrastaju i stare, on se pomlađuje. Sjetio sam se te priče gledajući juniore Dinama kako osvajaju Ramljak, gledaju ih pune tribine, oni ruše Valenciju, Galatasaray... Gledaju ih Čop, Krstanović i ostali prvotimci i zavide. Dok u ostalim svjetskim klubovima klinci maštaju o igranju u prvoj momčadi, ovdje je, pazite ovo, poptuno suprotno! Stariji bi htjeli u juniore. Već vidimo, primjerice, intervju Ivana Krstanovića.

- Ha, što reći. Cilj mi je nametnuti se treneru Igoru Cvitanoviću. Naravno da mi je san zaigrati za juniore. Jeste vidjeli te navijače? Pa, tko to ima? Uostalom, zabiti Valenciji četiri gola u 20 minuta mogu samo velike momčadi. Nisam siguran da ih je netko tako razbio - rekao bi Krstanović.

Dok su prvotimci Dinama europske "mušterije" i zalog sigurnih bodova, za protivnike naravno, pred klincima svi drhte.

- Samo ne Dinamo, samo ne Dinamo - šaptao je trener Zenita, vrteći krunicu, dok je Portov odahnuo kad im je kuglica dodijelila Hajduk. Jednostavno, ne mogu dvije hrvatske momčadi biti u istoj skupini.

Sa strane bi to sve pratio Duje Čop.

- Gledajte, tko ne bi volio biti dio momčadi koja tako lako razbije Galatasaray i kojoj u leđa gledaju Porto i Zenit. Međutim, konkurencija je zaista velika. Kako bismo mi prošli s Portom? Pa vidjeli ste - namignuo bi Čop.

Jakov Biljan, Fran Brodić, Marko Kolar, Robert Murić i društvo nadaju se ulasku u seniorsku momčad, no u velikom broju maksimirskih paradoksa stoji i onaj da je danas privilegija igranje u - juniorima! U senioroma nema publike, navijači ne plješću na svaki potez, a ni ne pobjeđuju se Galatasaray i Valencia u samo dva dana. I ne drhte Porto i Zenit. A ni ne zabija se Hajduku sedam golova. Ali, ako ništa drugo, nihovim odlaskom u seniore, na žalost hrvatskog nogometa, jedna stvar se neće promijeniti. Hajduk bi trebao ostati mušterija...