Milan Bandić ima jednu omiljenu poštapalicu kad treba kontrirati kritičarima ili novinarima. On poruči da se, koliko on zna, demokracija mjeri brojem ruku i glasova i onda zaključi: “Kad vi budete gradonačelnik i kada dobijete izbore, možete pričati…” I nije on jedini. On samo to iznosi javno i očito.

A koliko je to pogrešan stav i shvaćanje demokracije, najbolje svjedoči i posljednji indeks demokracije koji je objavio ugledni Economist. Hrvatska je završila na 67. mjestu od 167 zemalja, u skupni zemalja s manjkavom demokracijom. I to ne zato što nemamo slobodne i poštene izbore nego zato što smo najlošije ocjene dobili iz političke kulture i participacije građana u odlukama.

I to je boljka koja se ne pokriva brojem ruku u parlamentu. Razvijena demokracija znači zaštitu manjina, najranjivijih, ali i otvorenost u odlukama, slušanje kritika, argumentiranu raspravu, potpunu transparentnost trošenja novca, izvještavanje javnosti o odlukama, pravosuđe koje shvaća i brani slobodu misli i medija, poticanje građana da se uključe u odluke umjesto “pro forma” javnih rasprava, u kojima će sve primjedbe odbiti samo zato što je stranka odlučila drukčije…

Sve ono što se ne može sažeti u izjavu Andreja Plenkovića ili njegova partnera Bandića: “Ja mogu što hoću!”. Samo ovogodišnji primjeri pokazuju zašto smo manjkava demokracija. Javnost ne zna niti kamo su otišle milijarde koje sad pokrivaju jamstvima za Uljanik, zabranjuje se prijenos tiskovnih konferencija, zastupnici napadaju medije i struku jer ih upozoravaju da mogu svojim izjavama naštetiti zdravlju,

Vlada ne želi niti reći tko je bio u zrakoplovu na putu u Finsku, zastupnici prelaze u suprotne političke opcije od onih na čijim su listama izabrani, satira se kažnjava na sudu… Da spomenemo samo neke. Demokracija nije broj ruku i broj glasova. Ali tu i je paradoks: dok god većina bude vjerovala u to i podržavala takve političare i njihovo ponašanje, imat ćemo manjkavu demokraciju.